crta

Blog - rujan 2006
petak, rujan 29, 2006
Zauzeo je položaj igrača …  [napiše pa obriše].
Lirski ustreptalo … [opet obriše napisano].
Nije mogao suzdržati smijeh … [ponovo backspace]. 

Uzbuđen je, zna da treba neka slova posložiti u smislene [ili samo njemu smislene] sintagme, povezati ih u rečenice, složiti cjelinu koja bi nešto trebala značiti, ali ne ide. Previše je uzbuđen. Zna i to da treba … [eto, nedostatak koncentracije proizvodi uporabu riječî korijena zna i budi već nekoliko puta u par redaka, a sve bez naročite potrebe za iteracijama u varijacijama].

Da, zna [opet] i ne može si pomoći, danas. Odlazi i povratka nema. Ostat će u kontaktu sa nekoliko dragih ljudi. Vrijeme će učiniti da komunikacija lagano odumre. Možda će tek tu i tamo naletjeti na nekoga tko mu je ostao u sjećanju [htio je napisati dobrom sjećanju, ali onda zaključuje, empirijski, da ima i onih koje će pamtiti po manje lijepom, manje dobrom] i razmijeniti neku kurtoaznu rečenicu. Nedostajat će motiva za nastavak održavanja kontakata, isključit će aparate, ugasiti svjetlo i zatvoriti vrata [ne! ostavit će ih pritvorenima, optimist u njemu će gurati trak svjetla u tminu sa mrtvacem, a i sinoć je na vijestima slušao o nekom podvigu znanstvenika – otkrivanju načina na koji tamo neka bakterija regenerira svoju razbijenu DeeNKa ili nešto tako, nije baš pozorno vijesti ni slušao, pa, možda neka mogućnost postoji, barem mala … ; ili ipak – ne].

Korice knjige će zatvoriti. Pokušava si dočarati te pokrete: posljednja stranica, posljednji odlomak, rečenica, riječ, pa bilješka o piscu, rječnik nepoznatih i manje poznatih pojmova [kada je knjiga dobra, čitatelj mora otezati sa tim prokletim zatvaranjem], sadržaj [pa pogledom prati naslove pojedinih dijelova knjige, možda se tu i tamo vrati, ma sigurno se vrati, na neki draži mu detalj, ponovo ga pročita i onda, nazad, na sadržaj], impresum već dolazi na red, čita čak i katalogizaciju u publikaciji, no korice su ipak tu.

Ostaje još barkod na poleđini, možda još i izvadak iz kritičarskih osvrta [koji su, naravno uvijek pozitivni] u onih džepnih izdanja i onda – neizbježno. Kraj.

bolegr @ 07:56 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 28, 2006
Zidovi su se, onako čisti, okrutni poput novogradnje, cerekali svojom ispraznošću. Nestalo je one patine nikotinskog filma, stotina otvarača nasumce poslaganih iznad polica, krigli manje poznatih i potpuno nepoznatih pića dalekih zemalja. Naručio je jedno svijetlo Velebitsko (poslije mu je prisjelo, jer to pivo kakvo već jest, dobro, mekano, ne podnosi dugo čekanje na pilca, skupi se neka odurna skrama koja iz boce izleti, bljućne u pjenu u čaši i zamagli svu ljepotu crpljenu iz ličkog tla) i sjeo za rub šanka, na mjesto gdje su nekada bile odlagane novine. Dnevne, tjedne, friške, mirisne, ostarjele, pregažene vremenom, razbucane od silnog nevještog i nezainteresiranog prelistavanja.

Još prije ljeta u zraku se osjetila promjena. Usluga jest postala brža (a kako i ne bi kada je novo osoblje gotovo dvostruko mlađe no pola tog brzog osoblja po njemu bi još trebalo biti na grizu i mlijeku), ali nedostajalo je one topline kojom je isijavala Gogina pojava dok nosi kave i krigle. Nedostajao je i Perin kiselkasti, ponekad čak i nepristupačni, distancirani izraz lica. Izmjenjivali su se i prije ovdje, u zlatno doba posla, konobari (može li se sjetiti svih imena: Zlatko, Oliver, Robi, pa opet Robi,…), ali bilo je ležernije, sve uz dobru šalu. Gužve su bile nevjerojatne za lokal koji nije nudio glazbu, udobne stolce, mlade i prpošne, jedre konobarice. Utorcima i petcima telefonom se moralo rezervirati stol za društvo (pa i sa malo bahatluka na hlađenje tražiti butelju – dvije dobrog bijelog kontinentalnog domaćeg vina). Za desnim prvim stolom nema više društva penzića (još proljetos mu Pero reče da ih je pola otišlo, a da druga je polovica prestala dolaziti, valjda ih stislo). Zboraši iz IgeKa su se raspršili. Neki još navrate, ali ne onako, čoporativno, pa da uz pjesnu završi večer. Nema više spajanja zadnjih stolova u drugom dijelu lokala. Nema više ni drugog dijela, nestale su rešetke od potamnjelog bambusa. Ostala je tek kuka u stropu o koju su vješali prigodnu kuglu pred Božić. Sve je manje i onih šankerskih nekolikosatnih ispijanja vinjaka, gemova uz razgovore o visokoj politici i niskim strastima. Nema ni onih dvaju stropnih ventilatora lopatica veličine propelera neke manje cesne. Ljeti, u srpnju, kada bi sa vrućeg zagrebačkog asfalta uletio na malu točenu (zna da je pivo srednjeg roda, ali ljepše zvuči ova ženskorodna inačica). Ventilator bi lagano tjerao mlaki zrak preko ugrijane košulje i samo je čekao kada će promijeniti smjer vrtnje i očekivao je kako će se iz polumraka stražnje prostorije pojaviti Harry Angel bježeći od stola i susreta sa Louisom Cyphreom.

Sluša kako će na prazne zidove postaviti slike, već su spremne, samo da ih donesu sa uramljivanja i to će biti to. Ovi novi (još ih ne može vlasnicima zvati, nisu to zaslužili iako su iskeširali vjerojatno popriličnu svotu i papirnato prenijeli nekretninu na sebe) kao da ne shvaćaju da slike same pronalaze zidove i zidovi ih prihvate ili ne prihvate, nema tu nametanja simbioze.

Danas će novi gosti navratiti na malu točenu ne znajući ništa o ovih oko tucet desetaka kvadrata. A i zašto bi znali. Doći će podružiti se sa svojim prijateljima ovdje ili bilo gdje drugdje, svejedno je jer su svi prostori uniformirani, bezlični u svojim pokušajima privlačenja gostiju nekim džidžama (puno mu draži izraz od gadgeta, nekako, odaje nepotrebnost, nepostojanje nužnosti).

U glavi film. O godinama. Jazu generacija. Kao, nekada je bilo bolje, sve ovo sada ništa ne valja i tako bi se mogle slagati riječi u nedogled. Naravno da nije uvijek nekada bilo bolje, uglavnom su to sentimentalni rudimenti za mladošću, neopterećenošću realnim i grkim, ali ovo ovdje je stvarno nelijepa krađa duha koji smo i mi posjetitelji gradili svojim razmjenama smislenih i onih malo manje takvih rečenica, ideja, pošalica.

Prodali su prostor i naziv. Prodali su adresu i kvadrate. Ostavili su sve, ali dušu, dušu su ponijeli sa sobom. Ostala je samo malena pločica pod šankom: utemeljeno 1978. Kad je izašao, shvatio je. Zaborav će ostati jedino u sjećanju.
bolegr @ 08:41 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, rujan 22, 2006
Žuri, jer do Zagreba mora stići do pet i govori joj da ga nazove. Ona mu odvraća da nema njegov broj. Izlazi i spušta se niza stube. Na izlaznim je vratima zgrade. Sustiže ga njen topao šuštavi glas koji gromko odjekuje haustorom:
- DAJ MI SVOJ BROJ !!!
Koji ga klinac još treba. Što je učinjeno – učinjeno je. Nema sad više vremena. Baš ga briga za to što vrišti za njim. Danas i tako ima previše stvari za odraditi u Zagrebu i ne da mu se petljati po Karlovcu više no što je potrebno...
Ne, nije u pitanju bila razmjena tjelesnih izlučevina, nije bilo ujednačenja povišenih krvnih tlakova, bila je to tek napola dovršena instalacija neke ostarije kante koju samo vlasnici još mogu zvati računalom, a on je zbrisao znajući da će instalaciju završiti sutra.

Upravo mailom dobih vježbicu za ljude pod stresom:
Zamislite kako stojite u blizini planinskog potoka...
Čuje se cvrkut ptica, miriše cvijeće, duboko udišete čisti, svježi planinski zrak...
Nitko i ništa vas ne može uznemiriti...
Ovo je samo vaše skriveno mjesto...
Slušate umirujući zvuk potočića i blagog vodopada koji ispunjavaju šumu...
Potpuno ste oslobođeni...
Voda je kristalno bistra i čista i vi jasno raspoznajete lice osobe čiju glavu držite pod vodom…
bolegr @ 12:13 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 20, 2006
Vidjevši kako je završio Arhimed i što je teoretizirao Albert, Kazimir se Severinovič Malevič zaputi u Sibir.

Vozeći se vlakom, gleda kroz prozor i sa svoje desne strane primijeti polja žita sa pokojim makom, a sa svoje lijeve strane primijeti makove kako rastu u poljima žita. Truckajući se prugom, Kazimir sklopi oči i usni da se makovi pretvaraju u ruže, a žitna polja u mimoze.

Kazimir se probudi i primijeti da su oko njega žitna polja prošarana makovima. Shvati da preradom od maka nastaje droga, a od žita hrana i poželi postati Enzo Ferrari. Istoga dana povuče paralele i odluči prijeći na suprematizam bez obzira na svoje prezime.
bolegr @ 06:56 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 19, 2006
Natjeravam se napisati nešto suvislo. Nešto što čitatelju ne bi ostavljalo gorak okus u ustima. Okus nepovratno izgubljenog vremena. Protežem onu jednu misao, vodilja se zove, kroz labirinte sjećanja, asocijacije na zaboravljene (svijest), ali ipak duboko pohranjene (podsvijest, hvala joj) trenutke. Traje to kopanje, i u to vrijeme uspijevam odraditi neke neodgodive poslove (visoke peći ne smiju stati). One odgodive sam odgodio za prekosutra (jer sam za sutra već dovoljno ostavio).

U momentu moja misao naleti na kontejner sa nazivom rano djetinjstvo (naravno da je asocijacija: upravo mi stigla poruka iz vrtića, psihologinja me zove da navratim, ne na seansu, na gablec, a ja nemam vremena). U doba kada sam ja bio mali vrtića nije bilo (možda iz razloga što sam živio u nekoj vukojebini?). Čuvali smo se međusobno. Mi djeca. Stariji mlađe. Ponekada se događala i zamjena teza i onda je to izgledalo otprilike ovako:
- Aka (majka mi se obraća punim imenom, ali meni je i ovakvo imenovanje za ovaj prostor dovoljno), mama ide na tržnicu a ti čuvaj sestru. Doći ću brzo natrag.

Majka za sebe govori u trećem licu jednine i to ne mogu objasniti, vjerojatno ostalo od ranijeg mojeg djetinjstva kada mi je bilo čije korištenje zamjenice u prvom rodu značilo isto - mene, iako već imam sedam godina i idem u prvi razred osnovne škole. Prvi a, ako vas netko pita. Sestra moja ima petnaestak mjeseci. Taman koliko treba da može biti neuhvatljiva i sklona ekscesnim situacijama. Samo, sada malo biće spava i ja ću imati lak zadatak (a i ne traje predugo).

Slažem slikovnice, nekada moje drage prijateljice i prijatelje, a danas sudruge u ranoj edukaciji mlađeg krvnog srodnika. Pošarane stranice (koje to nisu bile dok sam ja jedini imao pravo pristupa slikovnicama, malim knjigama, govorio bih za njih) svim bojama (i pastele i drvene, i flomasteri svih debljina) samo su dokaz da mi metodika podučavanja nije jača strana. Osim ako likovnost nije najjača strana intelekta tog petnaestmjesečnog monstruma (eto kako gradacija može biti profinjena: od sestre i malog bića, do tek krvnog srodnika i monstruma). Pokušavam napraviti malo reda po podu kako se ne bih razbio zapevši za kakvu igračku. Obzirom da sam jutros već rano morao u školu i da sam imao naporno radno prijepodne odlučim se malo odmoriti.

Sjedim na kauču pored ranijepomenute (nakon nekih petnaestak godina, konačno, postali smo prijatelji). Misli lutaju od bukvara do matematike. Pa odmori, graja u školi. Bučna. Pa zvono. Sve je tiše. I tiše.
- Aka, probudi se! – iz sna me trgne majčin glas.

Kroz glavu (ovu istu koju sada pretražujem, samo malo manje opterećenu glupostima) prošiba mi misao o čuvanju sestre.
- Jesi li dobro? – milo će majka sinu svome.
- Jesam. Što je bilo. Je li beba dobro? – pokušavam biti brižan i odgovoran iako oboje znamo da sam obično malo dijete koje svoju sestru naziva bebom ne bi li izgledao i zvučao odraslije.
- Naravno da je dobro. I dobro te čuvala. Da ti se nešto ne dogodi. Odi u hodnik.

Šalje me roditeljica u hodnik jer zna da ću se sresti sa sobom samim. Naime, hodnikom dominira veliko ogledalo jer drugdje nigdje ne stane. Otvaram vrata od sobe (ona ista vrata kojima ću četiri godine kasnije onoj istoj mojoj sestri prignječiti dva prsta tako žestoko da me i sada trnci prolaze). bacam pogled u ogledalo i imam što vidjeti. Lice mi je tako dobro maorski urešeno do granica kapaka da sam shvatio da moja draga sestra ima predivnu, mirnu i milu ruku.

Misao vodilja i dalje luta po bespućima i ja ne znam što da pišem, bolje da odustanem.

bolegr @ 13:11 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 18, 2006
Nazočnik jednoj najavi virtualnog suicida (objavu razloga prepuštam autoru), ostajem zapanjen svojom reakcijom. Ničim potaknut, upetljah se u nule i jedinice k'o pile u kučinu i sada mogu jedino vaditi kestenje iz vatre i ponuditi ih po nabavnoj cijeni. Adresa koja me razveselila već za mojeg prvog posjeta, postala mi je obaveznom stanicom.

Ukoliko se pokaže točnim ova greška (da, greška, jer bila bi greška ostaviti pa i jednoga čitatelja praznog monitora, i svoju realnu invisibility pretvoriti i u virtualnu; kako ovo nakaradno zvuči, ali baš me briga, tko razumije shvatit će) neću biti sretan. Tek, drugo slovo tog ushitnog pridjeva zaklimat će se i zanjihati za 180°. 

Stoga, daj da čitamo !!!

Dodatak (2006-10-18):
Nakon što mi je istrljala uši, pošteno me oprala, a za kraj me nahranila jezikovom juhom, Ajvi se vratila. Hvala uime svih koji te čitamo.
bolegr @ 15:23 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Pogleda kroz prozor dnevne sobe i u daljini ugleda obrise Samoborskog gorja, a to zato jer je vedro i između njega i zapadnog horizonta zagrebački urbanisti nisu predvidjeli niti jedno čudo visoko preko desetak katova. Neobično. Pozadinski zvuk mu govori da kiša lije i da ne bi trebao vidjeti Utrinsku panoramu niti do placa. Odlazi u spavaću…
[žbam, tres, oink – onomatopeja nenadanog rušenja računala, ustvari precizno: operativnog sustava računala, a onaj zveket je radi ekspresije; na pitanje koji je odmah odgovaram da je ikspepro i da se nitko nije usudio komentirati to govno Billa Gatesa jer će pasti kaznionica]

…sobu.

[nastavak, nakon što mi se digao. Operativni sustav. :P]

Kroz mali prozor vidi Sljeme i tevetoranj koji ga podsjeća na olovku i na djetinjstvo jer je kroz prozor svoje dječje sobe također moga gledati olovku – minaret džamije.

Odlazi u kuhinju i, obzirom da kuhinja gleda na zapad, opet vidi one iste obrise Samoborskog gorja, jer je vedro i tako to.

Preostaje mu samo jedna prostorija (ustvari dvije su, ali spremište nikada ne otvara jer je prepuna osobnih stvari mrtve starice koja je tu živjela prije jednog desetljeća pa to i ne računa kao neku prostoriju). Kupaonica. Otvorivši vrata mrak mu pada na oči! I voda sa stropa! Stiže kap kaplju! Lokva vode skupila se na podu i prijeti prelaskom granice dobrog ukusa, odnosno praga. Nemoćan je. Okreće se telefonu i zove Željca:
- Bok.
- Bok. Što ima?
- Ima sranja!
- Kako?
- Da, sranja, curi mi voda sa stropa! Nemilice!
- Nemoj zajebavat'!
- Ozbiljno ti kažem!
- A Vranići su na godišnjem, na moru. (za one koji nisu odmah shvatili o čemu se radi: Vranići su susjedi sa jedanaestog kata).

I odluči Željac zvati sestru Vranićevu da skokne časkom iz Španskog do Utrina (i dalje ću pisati množinu jer kako bi izgledalo: u3na? Nikako! A u3ne? E, to je već bolje). Došao Željac na deseti kat. Zagledao se u strop i pali mu se lampica:
- Moramo ipak otići na dvanaesti. Ideš sa mnom?
- Naravno.

Popeše se stubama dva kata iznad i leže Zvonac (a sad sam skužio da sam ga već prozvao Željcem, nema veze) na zvono. Iz stana se čuje pjev tenorski. Niti traga reakciji na zvonjavu.
- Sused!!! – dernja se Zvonac umjesto da zvonko pozove gospodina u godinama. Naravno, ništa se promijenilo nije: stari u stanu pjeva sve u šesnaest, čuje se i radioprijemnik kao podloga pjevuckanju, liftovi pored dvojice intervenata urliču (dva su mala lifta, parni i neprani, tik do ulaza u stanove na sjeverozapadnoj strani zgrade, kažu da ovakav raspored po katovima smanjuje gužve, ima neke logike, ali to drugom prilikom), lepet golubova, tih letećih štakora, sa požarnog stubišta natjerava perje u staklo…
Hoćemo li? – pita Zvonac.
Hoćemo! – pristaje Aka bez imalo oklijevanja, već ranije je odlučio da, ako Zvonac i ne ponudi tu opciju, provali starome u stan i vidi za početa je li živ, a onda da spriječi daljnji vodopad.

Pod težinom desnog ramena (Zvonac je inače ljevak, ali ruka mu je desna povrijeđena dok je spašavao neku glupu mačketinu sa drva – sve za susjede) popuštaju vrata i obojica banu u hodnik. Dok su gledali pod u stanu, stari se lisac u kupaonici sa pjesme otklonio u monolog:
- Tijelo uronjeno u kadu …

bolegr @ 12:48 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Čitajući nedjeljne novine koje svjetlo dana ugledavaju jutrima subotom, za šankom u Boravku, uz kavu dočekujem Vikinga. Smješka se Viking – odraz umora i ljutnje („…pa zato i dođem u Boravak da mi bude lakše kada vas druge vidim!“)
- Što to čitaš? – pita me Viking.
- Kvadraturu kruga – odgovaram (ja) spremno kao na ispitu iz elementarne matematike (baš sam našao poredbu, one iste matematike za koju nisam mogao vjerovati da sam uspio pasti kod Javora na usmenom, mislim da sam bio jedan tipični primjerak konja sa magarećom glavom).
- Kvadraturu čega?!


Sada ide mala dijaloška digresija: srk kave (kratki espresso sa par kapi mlijeka i smeđim šećerom koji je smeđ samo zato što je obojan), gutljaj vode; pa spisateljska digresija: srk kave (nescaffe sa malo mlijeka); pa nastavak:
- Ma, Ljubičić piše o sudaru svjetova kroz shvaćanje osnovnih elemenata i to je naslovio Kvadratura kruga.
- Eh, ti sad meni o kvadraturi kruga. Pa sve što su znanstvenici napravili, mi smo umjetnici to doradili na svoj način. Krug. Kvadrat. Sve je to crta. Evo ja danas izvlačio neki par sto metara crta, popravljam neke fasade. Slaboboslikare radim.
- Crte, pa ti ih na svakom svojem uratku imaš po petstotinjak metara – spremno ubacujem.
- Kakvih petsto? Bar po pet tisuća! Ja to gledam u perspektivi i sa skraćenjem.


Razmišljajući o zastavi, Boris usni san. Kao, Arhimed i Pitagora umotani u plahte sa dezenom crveno-bijelo-plavih kvadratića sjede u turskoj kupelji i razgovaraju dok oko njih u špalirima prolaze prekrasne mlade djevojke.
Arhimed, zvjerajući pogledom oko sebe, progovara:
- Iako nije tijelo, krug je savršen.


Pitagora, zvjerajući pogledom oko sebe, odgovara:
- Nije to ništa, kvadrat može stajati nad hipotenuzom! – i pokaže Arhimedu magareći most.
Boris se probudi, napiše afirmativni članak o kvadraturi kruga i objavi ga u nedjeljnom Vjesniku, a ja se pitam bi li, da je Kinez, Kazimir Malevič nacrtao pomrčinu Sunca?


_____________________________________________________
pojašnjenja po Albertu E. (1879 – 1955):
- Turska kupelj (onomad) – u svoje doba moderno javno kupalište
- Pitagora (582 p.n.e. – 500 p.n.e.) – grčki znanstvenik
- Arhimed (287 p.n.e. – 212 p.n.e.) – grčki znanstvenik
- Prekrasne mlade djevojke (od – uvijek) – prekrasne mlade djevojke
- Kazimir Severinovič Malevič (1878 – 1935) – ruski umjetnik
- Boris Ljubičić (1945 -) – hrvatski umjetnik
- Viking (1965 -) – hrvatski umjetnik JJ
- Uradak (2003 – 2006, tko zna kako i kada će to završiti) – Vikingovo plošno likovno djelo orijentirano na prikaz treće dimenzije kroz kolorističko-geometrijske igre (posljednja faza, ranije faze nemaju perspektivu – imaju vrijednost)
- Ja (1966 -) – ja
- Pomrčina Sunca (svako nekoliko) – Crni kvadrat na bijeloj podlozi gledan drugim očima


pojašnjenje pojašnjenja iz pojašnjenjâ po Albertu Einsteinu:
- p.n.e. (2006 -) – prije nove ere, prije naše ere, danas bi neki kraticu p.n.e htjeli skratiti na p.K., porezna kartica (?)


bolegr @ 07:12 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, rujan 15, 2006
 - Ak buš bil dobar buš vidl sooovu – smiruje starica vrckasto maleno biće.

Trucka se vlak najbržom prugom Socijalističke federativne republike Jugoslavije (zamislite, upravo tako se zvala država u kojoj sam živio, imao sjajno djetinjstvo i odrastanje pa ne vidim razloga to ne napisati). Od Vinkovaca preko Slavonskog broda putovao sam drugim razredom prema Zagrebu. Kupe je šestosjed. Polupopunjen. Baka sa unukom, četverogodišnjim živahnim djetešcem sposobnim vjerojatno hodati i po stropu ako bi mu se dozvolilo. I ja. Student punih torbi čistog rublja, nešto hrane i par nepotrebno nošenih knjiga.

- Baka, baka, bakaaaa!!! – skviči malac, a baka ponavlja čarobno obećanje:
- Ak buš bil dobar buš vidl sooovu.

Dan je i do Zagorja ili Prigorja (pretpostavljam da su moji suputnici negdje iz tih krajeva, a ja još uvijek nemam moć razaznavanja lokalnih dijalekata pa dvojim) starica će sa svojim bremenom doći za otprilike dva do četiri sata, ovisno o točnoj destinaciji. Kakva crna sova usred bijela dana?!

- Bakaaaa, kad bu sooova!? – dodaje gas malac i jaše po sjedalima kupea. Ostaju tragovi stopica na nekada baršunastoj presvlaci.

Nisu to tragovi prljavih cipelica, to od hopsanja višegodišnja prašina pokušava doći do zraka. A što nisam birao kupe za pušače, tamo sigurno nema ovakvog daveža, a i da ima, sa zadovoljstvom bih napravio dimnu zavjesu i kriomice o kuku na zidu objesio dječju majicu sa kompletnim sadržajem.
- Buš pričekal. I ak buš bil dobar buš vidl sooovu.

Novinski papir je interesantan jer se dobro gužva. Naročito kada novine interesiraju čitatelja. Tako razmišlja bakino unuče dok mi pokušava skrenuti pozornost kidajući mi rubove Vjesnika. Baka se pravi nespretna i nemoćna gleda kroz prozor kao da ignoriranjem otklanja mogućnost lošeg ponašanja nositelja njenog genskog koda (rekla je odmah zetu da nije njezina kćer za njega, da je predobar, ali on, kao prava lovina upleo se u mrežu, pa mu je rekla da je bolje da nemaju nasljednike jer, pozna ona svoju familiju, sve gore od lošeg, a oni zapeli gore na katu i udri dok se ovo malo nije zalomilo).

Trese se kompozicija, buka se pojačava, zelenkastosmeđa mrežasta konstrukcija šiba prozorom. Most je pod tračnicama i baka se od pofurene kokoši pretvara u krilatog zmaja:

- Joža, evo sooova! Evo reka Sooova!
bolegr @ 07:22 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 14, 2006
Pitanje za Elektru: je li nužno imati tamnozeleni kompletić (garnitura je to, nije to odjeća za djecu! ma dobro nemoj se odmah ljutiti, kompletić je sve za što ja to kažem da jest) sjedećeg namještaja od masivnog drva rukohvata ukrašenih izdubinama?

Pitanje za IBM (immer besser manuel): je li neophodno ukorak pratiti obiteljske ljude, a pri tome na istom ne raditi?

Pitanje za Lutriju Hrvatske: je li stvarno završiti EteeF tako lako kao 1-2-3?

Pitanje za C&A: je li ludizam nestao sa odlaskom na Sjeverno more ili ga se može sresti negdje slučajno u prolazu prema toplom Jadranu, npr. na Plitvičkim jezerima, bezbrižnog, okatog (moja sestra tako rekla) luđaka?

Pitanje za Cobalt: je li stvarno težina okova jača od krila razigranog uma?

Pitanje za LMU: je li zaista potrebna ADU ili je sve izvedivo i sa neskrivenim talentom?

Pitanje za Transparency International: jesmo li za novogodišnji tulum u KSET-u uistinu zaradili tek za bocu Finlandie, bocu Jacka Daniel'sa i po šteku Marlboroa i Gitanesa, jesmo li kao nagradu tek popili zaboravljeni armenski konjak naziva kojeg se ne sjećam, je li nam nagrada bila ples sa metlama noć poslije dok smo čistili ostatke nepotrebnog ludila začinjenog opijatima?

Pitanje.

Odgovore od vas ne tražim, tek propitujem svoje pute.
bolegr @ 15:32 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Moj prijatelj je u prekršaju. Ja sam službenik provoditelja zakona i reda. Kako dalje? Moralna dilema ne postoji.
bolegr @ 13:04 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Iščitavajući dnevnu dozu blogera koje sa ponosom ne skrivam i sa zadovoljstvom često ne komentiram (nije li to onda opet neki komentar?) nabasah na korov.

Ne bi mi teško, pročitah sve zapis(ˇ)e (mislim nije mi bilo teško potrošiti dvijeipol minute) i shvatih: Titulodjelitelj je ustvari jedno obično malo r(on)ilo koje si pokušava dići rejting seruckajući okolo, a i po svojem dvorišću.

Dobro je da takve pojave postoje iz razloga jednostavnog: ne bude li ponekada loše, kako ćemo uživati u dobru? Zašto onda ipak total damage? Dragi čitatelju, ukoliko ovo moram objasniti, odi tamo ponovo i ne vraćaj se.
bolegr @ 10:43 |Isključeno | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 13, 2006
Dok je gledao u monitor i ležao u krevetu, Aka je zaspao.

Okrenuvši se na lijevu stranu Aka vidi Nikolinu. Protrlja oči i ne može vjerovati. Leži Nikolina gola kao Maja i smješka mu se.

Aka ponovo protrlja oči okrene se na drugu stranu ne bi li izbrisao početnu sliku i ponovno učitao podatke sa lijeve strane, ali sa desne strane, pored njega smješka mu se Maja i leži pored njega gola kao Nikolina.

Aka ponovno protrlja oči, glavu okreće na lijevu stranu i vidi Nikolinu koja leži kao Maja. Aka okreće glavu na desnu stranu i vidi Maju koja leži gola kao Nikolina koja leži gola kao Maja.

Aka se budi iako je davno imao osamnaest.
bolegr @ 10:18 |Isključeno | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, rujan 12, 2006

Dobro je dok incest ostaje u krugu obitelji.
bolegr @ 15:53 |Isključeno | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Nekoliko mjeseci poslije, shvaćam da je ova sintagma sa glavom i sjenom dobro upotrijebljena. Travanj je i ja sam stalni višednevni gost u novogradnji Cvjetnog naselja. Priznajem da ne znam što je mogla vidjeti u meni ta savršena koketa, no ja sam lud od zdrmanog bioritma, od lakih večera i teških pića, ushita i sumaglice uma. Luzitanka i luzer u istoj rečenici – to nije moglo dobro završiti.

Jutro je rano i budi me zvonjava male bijele perforirane kutije iznad ulaznih vrata. Interfonski mikrofon prenosi mi mumljanje ispred zgrade, ustvari pokušaj predstavljanja nerazumljiv vjerojatno svima osim samom predstavljaču. Vraćam se u sobu i objašnjavam Ženi da je netko pred vratima i da to nije nitko od njenih koga znam, ali neka provjeri za svaki slučaj. Odlazi do vrata. Nije da prisluškujem, ali čujem potihe nerazgovijetne slomljene rečenice. Vraća se u sobu. Na brzinu nabacuje neku odjeću na sebe i uz „…moram sići dolje, dođi ako hoćeš, kava kod Ellija, žurim…“ izlijeće iz stana zalupivši vratima tako da se dogodio tektonski poremećaj i otišla statika cijele zgrade.

Siđem li na kavu - pokajat ću se, ne siđem li – pokajat ću se opet. Gasim štednjak, oblačim se. Silazim. Što ću? Kada je već tako polukonspirativno, prije bi se reklo neodlučno, bolje da vidim što jest nego da slutim.

- Dragi, ovo ti je moja prva ljubav. Roker. Muzičar. Glazbenik. Samo sada radi na benzinskoj. Kaže da bi u Zagreb. Ima dobre stvari – objašnjava mi Žena, a razlog je evidentan: Prva Ljubav nije u stanju suvislo niti ime svoje izgovoriti. Prava zvijezda, nema šta!

Nedugo poslije odlazim u ropotarnicu osobne povijesti kokete, manipulatorice, krhke biljke podlegle osobnoj slabosti, Žene. Dani se gomilaju, prelaze u mjesece, mjeseci u godine. Tek tu i tamo naletim na neku lošu informaciju (da lošu, informaciju, informacija ne može biti loša, loš može biti sadržaj; i jest) i sjetim se da sam mogao ne odgovoriti na zvonjavu. Da sam je mogao proglasiti jutarnjim snom. Običnim zujanjem u ušima, posljedicom miješanja lošeg i dobrog vina. "Moga si, ali nisi", reći će Joško.

Gasim pretraživač sjećanja i vraćam se u Savsku.

Pogledom koji govori "nisi li upravo iz Vrapča, stranče smiješni?" Žena me odmjerava i pristojno pozdravlja. Ja se nespretno ispričavam i pokušavam reći da mi ništa loše nije na pameti i da sam samo ostao zaprepašten sličnošću sa nekim drugim bijelim samtericama, sa osrednje dugom kosom nonšalantno uređenom samo kopčom koja ističe vrat, vratnu krivulju elegancije i tankoćutnosti, ranjivosti. Kombinacija crta lica koje ne odgovaraju mojim latentnim željama (eh ta mješavina Diane Lane i Jessice Lang! što mogu kad imam svoju viziju ljepote, ne kažem da bi to estetska policija potvrdila, ali...), uzvraća mi da se ne moram previše truditi i opravdavati, da ona sigurno nije tâ koju tražim (kao da i sam ne znam da mrtvi ne ustaju i ne šeću ovako vedro i poletno) i da slobodno mogu nastaviti koračati svojim putem i pustiti je da ide svojim putem. Spektakularan je ovaj moj način pokušaja upoznavanja kakav još nije vidjela, a kamoli doživjela. A ja. Ja bih najrađe u jednu od onih puževih kućica iz prvog dijela. U neku rupu glistinu. Bilo gdje, samo ne ovdje i sada. Tu na ovom ljepljivom pločniku Savske ulice opranog Zagreba. Htijući prekinuti ovaj igrokaz sa zamjenom likova, zastajem. Zastaje i Ona:
- A da sad popijemo neku kavu tu negdje?

bolegr @ 15:29 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 11, 2006
Rujansko je poslijepodne. Bijele samtene traperice (jesu li traperice ako su od samta, ili ..., no, kroj je taj koji htjedoh ovako nespretno opisati), uska guza, noge se u koljenima lagano trljaju jedna o drugu, struk uži od bokova, ramena, naravno, ravna... Ja sam lud. To ne može biti! Produžujem korak. Mora da smiješno izgleda nekome tko me sa strane promatra kako rastežem korake kao da su mi noge vezane jakom lastikom, a kamoli kako izgleda ta moja jurnjava za Ženom. Sreća pa je dan bijeli i nismo sami na ulici. Popodnevni manijak. Primjerak za zatvoriti. Duboko, u samicu. Pervertit jedan. U tom svojem pokušaju dostizanja ranijeopisane pojave uspijevam izbjeći sve zamke poslijekišnog razdoblja novozagrebačkih pločnika. Mlake, izdužene kišne gliste, pokojeg puža sa kućicom zalutalog sa obližnje livade koja osim njih skriva i brvnaru – užariju. Sustižem ženu i besramno se sa strane upiljim u njen profil pokušavajući suspregnuti strah, jer, ni sam nisam siguran želim li je stvarno sada vidjeti ili bi mi draže bilo da sam samo uočio golemu sličnost.

Zajednički je prostor u paviljonu u kojem je pošta (ne sjećam se više broja paviljona, ipak je to bilo davno, a ne da mi se odlaziti do tamo radi provjere tako nebitnog podatka, mislim da je to paviljon jedan, ma jedan je i gotovo) studentskoga doma iza Vjesnikove zgrade (u to vrijeme bakreni toranj na križanju Savske ceste i autoputa jest bila Vjesnikova zgrada, danas više nije, ni križanje više nije obično jednoplošno, spustilo autoput etažu niže, omogućilo dvokatni kaos. Rano je ljeto, ispiti se spremaju u učionicama, samo mi, lijenčine, kampanjci, dangube, vrijeme provodimo u tevesali. Nekonzistentna masa budućih akademskih građana i onih kojima će to ipak ostati nedosanjani san, prati nebitnu sportsku emisiju. U tevesalu ulaze bijele samterice. Uska je guza, noge se u koljenima lagano trljaju jedna o drugu, struk uži od bokova (ne želim povrijediti nikoga kom to nije tako, ali estetska policija mi se zakačila na vijuge i ne da drugačije), ramena ravna. Ostajem bez teksta. Bez zraka. Bez misli. To je definitivno nešto božanstveno! Pozdravlja mojega susjeda poljupcem u obraz. Ljubomoran sam na susjeda i na taj dodir boginje i istovremeno sretan jer to je ipak samo poljubac u obraz. Sestrinski. Prijateljski. Sa distancom. Taj me bljesak pojave dotukao, leptiri zaigrali kolo ispod pluća…

Naravno da mi nije do učenja. Danima. Nije mi ni do čega. Pokušavam od Joška (tako ćemo nazvati moga susjeda u studentskom domu) izvući pokoju informaciju o Ženi. Teško ide, ali ja ipak uspijevam složiti puzzle. To nedostupno stvorenje! Bolje da nije ni dolazila, da se nije ni ukazala.


Listopad je rani. Toplo bablje ljeto. Terasa u zalogajnici kod Elija i Fonke idealna je za grijanje na preostalim pramenima ljeta. Uz kavu, mlijeko sa ledom i slanci. Dodam li i novine – eto uvertire u bezbrižni studentski dan. Mir je i pravo je vrijeme za dnevnu dozu već ostarjelih informacija. Uživam u slobodi smijanja kao jedinog komentara na pročitano, a bez potrebe bilo kakvih objašnjenja ili prepričavanja pročitanoga. Sjena pada na površinu stola.
- Je li slobodno? Mogu li, mladiću sa Vama popiti svoju prvu jutarnju kavu? – baršun progovara. Najžešća zraka Sunca pogađa me ravno u oči jer sam se upravo toliko izmaknuo! Atomski udar! Silueta preda mnom je nekako poznata, ali nejasna. Kontura raščupane, malo zadignute i  vezane kose sužava se i prelazi u blagu krivulju – vitkom vratu čija je nutrina proizvela glasovnu simfoniju iz koje sam prepoznao upitne rečenice. Naglo se crte odmiču jedna od druge, skoro pod pravim kutom prelaze u vodoravne…  Saginjem se, smještam svoju glavu u njenu sjenu i vidim - Ženu boginju.

bolegr @ 09:38 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, rujan 8, 2006
Beskonačna je petlja. Gužva u uredu. Radim na definiranju kraja. Kroz glavu mi prolazi beskrajnih stotinjak buđenja sličnih kao jaje jajetu.  Stotinjak jutarnjih kava, neispeglanih košulja, nebačenog smeća koje me poslijepodne u kuhinji dočekuje u svojem punašnom bukeu. A kretenu, izgubio bi vjerojatno šest sekundi: otvaranje vrata od ostave za smeće koja je pored izlaza iz zgrade, otvaranje najbliže kante, bacanje vrečice sa potencijalno opasnim sadržajem, zatvaranje kante je nepotrbno, gravitacija će svoje učiniti uz malo glasniji "žbom", zatvaranje vrata od spremišta, izlazak iz zgrade - eto duže traje opis nego sama radnja. A mogao sam to napisati i jednostavnije: na izlazu iz stana bacio sam smeće. Ali nisam. Niti napisao, niti sam smeće bacio. I zato taj opojan miris smrti. Bezbroj nepotrebnih rečenica u objašnjavanju neobjašnjivog, otprilike kao kad bi meni netko objašnjavao ... hm, što? Ne mogu naći adekvatnu poredbu. Baš sam savršen, ha. A ja znam da ne znam mnogo toga. I znam da mogu više. No, ja se prepuštam strujanju okoline i pratim tragove. Pratim tragove nastale usljed nemoći i straha. Žudnje i želje. Gubim misleći da dobijam i dobijam dok gledam kako mi pijesak kroz prste šaka curi poput tananih niti paučine u koju se lice zapetlja dok jutrima lagano kroz vrt i voćnjak šećem. Idem za pola sata na razgovor za posao. Teži. Žešći. Izazovan. Bolje plaćen.

Kasnim. Dogovoreni razgovor za posao je u deset sati. Pet je do deset, a ja sam kilometrima udaljen od destinacije. Baš lijepo. Prva slika - minus k'o kuća. Pa ti kreni na vrijeme i još malo prije. Trebao sam krenuti dva sata ranije. Pas mater zagrebačkom prometu i meni koji se usudi osloniti na propusnost zagrebačkih cesata. Razgovor je trebao biti još prije mjesec dana, ali odmori, ljetne sheme,... Naravno da je i sunce upeklo. Znoj se cijedi niz leđni kanal po kralješnici. Osjetim nadnaravnu hladnoću kapi.

Dečki, vi znate koliko ja ne znam? Naravno, ali znamo i koliko možeš. Jeste li vi sigurni da nećete pogriješiti? Gle, kad smo Crni i ja porazgovarali, zaključili smo da nam treba takav profil. OKe? Dobro, OKe. Javit ću ti kada je sastanak i, znaš, nemoj doći nepripremljen. Naravno. Na kraju krajeva sve piše u siviju, a i sa sobom nosim par primjeraka i svu drugu dokumentaciju. 'Ajd', vidimo se, da, i ponudit će ti vjerojatno startni paket....(i reče mi cifru koja nije baš nešto kapitalno, ali u mojim prilikama je neviđeno). Bok. Bok.

Naravno da sam našao ulicu, ali kućni broj je prilična enigma. Sve, baš sve kuće imaju početne redne brojeve iz pokrajnjih ulica. Bem ti! Na koju stranu? Na centrali se ama baš nitko ne javlja. kad bi barem... da mogu javiti da kasnim zbog kućnog broja ne bi ni to valjalo. Što se nisi bolje pripremio frajeru (da frajer, blouson noire!). Našao! Pa da. Tako mi je Batman i objasnio. Sako ponovno oblačim da se ne vidi koliko mi je košulja mokra i ulazim u zgradu. Neparni kat. Dvoja vrata. Jedna zaključana. Ulazim na druga iako je na vratima krivi naziv tvrtke.

Dobar dan. Dobar dan.

Nitko ništa ne zna. Jeba te pa ni susjednu firmu ne poznaju (poslije saznajem da su novi, tek su tu dva mjeseca pa nikoga ne poznaju, jao onima koji će njihove usuge trebati). Penjem se kat više i upadam u prostor recepcije.

Opet dobar dan i to.

Kažem kako su vrata dolje zaključana i ne mogu ući na dogovoreni sastanak.

A to ste vi gospodine, Gospodin Modri Vas čeka dolje u svojem uredu. Ali zaključano je. Telefon. Halo, curke, vi ste zaključane? ... Pa evo ovdje mi je gospodin došao na sastanak sa Modrim i kaže da je zaključano. ... Dobrooo. Gospodine, idemo dolje zajedno.
Majčinski me gleda (iako bi mi prije kćer mogla biti). Spuštamo se na onaj prijašnji kat i vedro biće povuče vrata i otvori ih jednostavnije od čaše jogurta.

Izvolite...

Kakav blam!!! Prvo kasnim. Sada ni vrata ne znam otvoriti. Ja sebe ne bih primio na posao ni da sam Stiv Džobs glavom i bradom. Strašno. Ulazim u ured Modroga. On razgovara na dvije telefonske linije istovremeno i meni pokazuje za na stolac za konferencijskim stolom. Drugi je u uredu gospodin Stup.

I, kako je? Pa, dobro, ja se ispričavam što kasnim. Ma, ništa strašno, sve je u redu. Znam, ali nije mi ugodno što kasnim na privi sastanak.

Gospodin Modri završava sa paralelkom i obraća mi se brzogovorom.

Startni paket je uredu? Molim. Pa, pitam: startni paket je uredu, je li dovoljno? Mislim da jest. Što je osim novca uključeno u paket. Normalna oprema, mobitel, laptop i to. Može? Može. Prodano, detalje riješite vi.

Posljednjom riječi Modri završava konverzaciju i ispričava se što mora juriti u drugi ured. Ostajem u sobi sa Stupom. Šutim i nije mi jasno mnogo toga.

OKe, 'aj'mo na kavu dolje, sve ću ti objasniti.
bolegr @ 14:12 |Isključeno | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, rujan 5, 2006
Biološka nepravda? Razdor između temelja humanizma i darvinizma? Obračun sa ljudskom malodušnošću i površnošću kod Indeks korala? Provokatorica.

Sens mean sens.

Zašto collateral damage? Jednostavno zato što u pokušaju da isprovocira kretanje neurona u skladu sa zdravorazumnim rasuđivanjem, uspijeva načiniti i poneku usputnu štetu uobličenu u osudu isto- (ili, bolje: slično-) mišljenika. Namjerno? Ne, mislim da je i to dio provokacije.


Na kraju, naputak: za vrijeme čitanja – misliti.
bolegr @ 13:19 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.