crta

Blog - rujan 2007
nedjelja, rujan 30, 2007
Bezvlašće ili samovlašće vlada u mojoj bližoj okolini. Stanaropredstavnik Prethodnik bacio žlicu, a slijednici samozvani i oni koji bi da se nešto radi, već čekaju u redu. Ali to baš i nije neki veliki izazov jer nagrada je prilično simbolična. Ipak, predizborno je vrijeme i svidjeti se postalo je popularan glagol. Predlažu neki i delegatski sustav jer nas ima podosta, i nije da nema loših prijedloga, samo problem nastaje pri realizaciji.

Slično nam je i u državi, samo, tu su ulozi veći pa je i interes veći. Interes je za parlamentarne izbore u Hrvata toliko veliki da su na nekim izborima glasovali čak i oni koji više nisu među živima. A netko zna za koga su glasovali. Jer, što je ulog veći, veće su i smicalice. Tako je to u stvarnom svijetu. A drugi pak predizborne kampanje vode sa svih mogućih i nevjerojatnih mjesta. Tako mi je i Milanov Ić navratio u Boravak sa jakim omladinskim snagama utjelovljenim u tri oblajhane plavuše i dvije koje nisu. Plavuše. Nit oblajhane. I par dječaraca japijevskobodigardske poze. Naguravaju se oko njega, sve mu nešto u uho govore, a on kao sluša, komentira, otpija pivo iz čaše koju kad spusti, spusti pored flaše na kojoj piše Stella. A stella je, znamo, zvijezda. Vjerojatno je to ipak samo slučajnost jer ova zvijezda nosi pečat trulokapitalističkog jurcanja za profitom, a ne za ideološkim i možda još kojekakvim zvijezdama. Sjedio Zoki u kožnjaku crnom i tamnom jeansu poput kakvog rokera kojeg je vrijeme pregazilo, domunđavala mu se ona njegova pratnja, bljeskao fotoaparat, nisu zujale zlaćane pčele već kamera, bit će da je mogla biti i obscura, što radi Boravka, a što radi atmosfere. Sve to oni kao za blog i frum svoj reportažu radili, a u Boravku se u životima svojim prvi puta pojavili. Montipajtonično. Ali još uvijek prihvatljivije od uprezanja državnih službi u vlasitta kola za skupljanje glasova po dijasporama i grobljima (a zna se tko je i otamo glasove na prošlim parlamentarnim izborima dobio).

I sada, kao da mi nije dovoljno ovih gdje-god-pipneš izbora, imam gledati i proširene izbore u virtuanom nam svijetu. Oni dnevni su već bili farsični, ali sada, kad su ulozi veći... A kako bi bilo drugačije? Ipak je virtuala jedna čisto ljudska umotvorina. Kako džidža "blog dana" funkcionira samo radi povećanja broja hitova na indexove stranice a time i rejting pri ocjeni vrijednosti reklamiranja na istom, tako će biti i sa ovim tjednim i mjesečnim nagradama, sponzorima je to nevelik novac (ne treba zaboraviti da su nabavne cijene navedenih nagrada podosta niže od nominalnih, istaknutih prodajnih cijena), a tko će nagrade dobiti organizatoru je u cijeloj priči nebitno. Kako znamo gdje živimo, tako je i cijela priča oko toga ide li nagrada u prave ruke - besmislena. Jednako kao i ovaj moj tekst.

bolegr @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, rujan 28, 2007

To su oni, nagrađeni zločinci (5, nula i 20 godina), sjeme im se zatrlo:



Oslobođeni su optužbi za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu.


Ovako izgledaju žrtve - upakirana zlodjela za izvršenje kojih su nagrađeni:



(detalji kod M.)

bolegr @ 11:20 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Stajao je na pločniku Frankopanske, ispred knjižare Znanje. U lijevom džepu mahovinazelenog sakoa Vjesnik je od prije tri dana.  Na nogama izblijedjele levisice i adidas tenisice, ispod sakoa majica bez kragne dugih rukava koji se ne vide, ali je logično da su tamo jer malo boljim zagledanjem u majici se može prepoznati dukser, eto tako odjeven smješkao se držeći za vrh nezapaljenu cigaretu palcem i kažiprstom kao pikado strelicu. Nije mu bilo na pameti gađati njome ikoga ili išta. Tek, tako ju je držao dok mu je mozak lutao početkom prosinca. Malo je prohladno bilo no to ga nije brinulo. Pothlađeni su i njegovo tijelo i duša bili i ta mu je smanjena temperaturna razlika omogućavala nesmetanu šetnju dok su se uokolo šepurile umjetne i prirodne bunde, plavuše, pretjeranim maliganskim zagrijavanjem potčkaljeni kaputi koji se sjećaju i prošlog stoljeća, trčkarala dječica uhapšena u jednodijelne kombinezone koji prijete biti oklopom bez milosti,  dok je starac sa štandom
mirno sjedio i prodavao vezice, žnirance, pertle, kako god to tko želio nazivati, i grijao se kod susjeda oko kojeg se osim topline širio i miris pečenih kestenja.

Kružio je već neki dan gradom kao što bi i besposleni Batman da nema sve one tehnikalije i rezidenciju. Dobro, on je imao svoju petnaestkvadratnu rezidenciju i nije se bunio, samo u nju nije mogao. Mira imao nije. Zato je izmjerio sve pločnike novoizranjavane velikim građeninskim vozilima, sve lokve je obišao i ni jednoj nije dao šansu da mu se potpiše na odjeću. Jer da im je uspjelo morao bi smisliti i naziv kolekcije. Moto bi bio nešto kao: "prošetano centrom Zagreba", ili "be casual because it's good to be causal" ... Ma koji kauzalitet?! Opet?! Pretjerao je, no taj sangvinički ritam rada neurona jedini je uzročnik posljedici da mu nije hladno kada se pothlađenost povuče. I svojim bi tada rukama mogao zagrijati i ruke i stopala, i mogao bi... Mogao bi. Ali ta stopala i te ruke danas se ne mogu zagrijavati. Odmaknuo se od starca sa vezicama i krenuo Dežmanovim prolazom sa namjerom da nađe ulico kojom nisu prošetali.

Planovi. Kako varljivo. Kao ono ljeto iz naziva filma susjedne kinematografije napravljenog orvelovske godine. Planovi. Čak jednom između poljubaca izrečeni, ipak su neki planovi podložni otapanju, nestanku, razbijanju o istinu izmodeliranu prikrivanjem, tišinom. Ako ga ovaj vikend vidite šetati negdje na potezu od Frankopanske prema Trgu, i onoj drugoj knjižari čije ime označava i polovicu njegove ambideksteroznosti, odjevenog u neki sako nedefinirane boje, ali zato bez mirisa, sa novinama ili bez njih jer je izgubio kontakt sa olovnim vijestima,
ne brinite, sigurno mu nije dobro, ali on misli da može biti bolje jer u džepu podreverom ipak nosi neki komadić briketa preskočen u zalijevanju tekućim ledom. To tinjanje mu je, optimistu, potrebno za kovati jedan ljepši plan.

Tima svima ovi svi, petak opet. I sve to, jel.
bolegr @ 00:04 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 27, 2007

- Dobila sam pet iz matematike, Aka. - hvali se Kaja, ponosna na peticu, ali i da baš meni to može reći. znamo se jako dugo. Skoro od njenog prvog dana kada sam se slučajno našao na konkretnoj lokaciji u podsljemenskoj tada nesređenoj zoni. - Imam i pet minus od prošli put.
- Bravo, a jesi li ovu današnju zadaću napisala? - afirmativan sam kad su djeca u pitanju, čim su odrasli u igri, postajem ustvari neoprezan za zakulisne igre, naivan i naprosto bedast.
- Jesam, još u autu dok smo se vozili doma. - sve će napraviti samo da ima više slobodnog vremena za skakanje oko kuće, u kući, obogaćeno svakovrsnim igrama.
- Ako si ružno pisala postoji mogućnost da ti učiteljica to neće moći pročitati pa ćeš dobiti jedinicu.
- Nema šanse, zna ti moja učiteljica sve naše brojeve i slova.
- Dobro, onda ćeš vjerojatno opet dobiti peticu ako si sve doro napisala.
- Peticu, peticu!
- Na kvadrat. - ubacuje se mater.
- Imam ja peticu na kvadratu, evo vidi! - gura mi Kaja radnu bilježnicu pod nos suvozački upirući prstom u brojku 5 upisanu u jedan od otisnutih kvadrata u koje treba upisaivati određene brojeve kako bi se dostigao balans između njijh i matematičkih operatora.
- Kajo, pet na kvadrat ti je jedna matematička radnja sa brojem pet.
- Kako? - već mi je u oči skočila pitanjem i očekuje odgovor ne smjesta već još jučer.
- Gle, pet na kvadrat ti je pet puta pet. Dva na kvadrat je dva puta dva. Jasno?
- mmmhhhmmm... daaa, tri na kvadrat je triputatri i toooo jeeeee deveeeeet!!!
- Oke, i onda koliko je pet na kvadrat?
Vrte se kuglice, roštaju unutrašnji zupčanici, dimi se iz parnog kotla uma maloga, grgolji i mrmlja dok množi pomažući se raščlambom množenja na prvu osnovnu operaciju matematičku.
- To ti je dv...dv...dvaespet!!! - ispali konačno rješenje i osjetim da je u maloj glavici lavina kvadriranja pokrenuta. Sad će sve biti lakše. To ja mislim, a hoće li, ovisit će o odgovoru na upravo mi pristiglo novo pitanje:
- Aka, a jel postoji onda i pet na trokut?


Eh, da bar ja znam brojati, množiti i kvadrirati... Shvatio bih da ovdje ispod nema nikakve petice na kvadrat već je sve to - pet pusa* šest, Njoj, a tebi bih pak draga drugarice Ajvi  koja imaš sjajan ajvar, ali tek kad mama napravi (nek neki misli da znam uživo, a znamo da znam jer si tako jednom napisala), odgovorio puno ranije:

volim
- Nju
- djecu
- tamnu čokoladu
- pisane znakove, slova i brojeve
- vizualne senzacije

ne znam, a volio bih znati
- svirati klavir
- govoriti i pisati i na nekim drugim jezicima
- jedriti, ali zrakom
- slikati
- hodati po žici

fascinira me
- genijalnost
- priroda sa velikim P
- moć imaginacije
- postojanje ničega
- beskonačnost

ne volim
- glupost
- prevaru
- nasilje
- hladnoću
- vrelinu

sramim se
- pripadnosti vrsti HS

želim
- zdravlje
- slobodu
- mir
- promijeniti neke nerazborite odluke
- kavu sa malo mlijeka i hladnu kokakolu

A sad, umjesto da proslijedim izazov na nekih novih pet adresa, ja se idem kandidirati za Miss of the World jer imam spremljen odgovor na pitanje koje će iskazati moje krivonožje i predivan personality.


_____________
* pet pusa Njoj

bolegr @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

- Kume moj - veli riđi čovjek koji je stvarni dokaz da je Obeliks postojao - sve ti je meni super. Ja već petnaest godina nisam doktora svojeg vidio, ne znam ni je li živ. Ma, je, živ je sigurno, šućur-alahu. - zahvali se kao Bogu koji je ako ga se pita u istom rangu kao i njegov, ali ovo mu se učinilo zgodnim radi doktorovog imena.
- Nije to za pohvalit se, kume. To se prije nebrigom za se zove i neodgovoran si prema ženi i djetetu. - racionalizira kum započetu temu.
- A kaj me...! Daj me i ti jedi sad! Nisam te zato došel vidit. - nadalje će riđi čovjek radi raspoznavanja biti Obeliks, kao da bi ga netko ovdje sa ikime zamijenio, i ne da se smesti taj Obeliks kritikom uma koji je čist zahvaljujući samokontroli, a iz kojeg razloga je i kritika na mjestu, kao i kritičar:
- Nisi, ali ja tebe vidim i čujem, a kako si mi kum, ne mogu to pustiti.

Dvorište je još u blagojesenskoj atmosferi koju zavjetrina naličja susjednih zgrada tvori i pomalo smeta Suncu da bez zakrivljenja zraka svojih dohvati kompletno tlo koje je jednim svojim dijelom obraslo travom i manjim dijelom uređenim kao cvijetnjak bez velikih hortikulturalnih pretenzija. Stolice oko oronulog stola tek ovdje su upoznale jedna drugu i to u vrijeme kada su dobivale novi sloj boja koje su im omogućavale da se čak i u onom manjem dijelu dvoišta osjećaju kao pripadnice još živih biljaka a ne tek slučajna nakupina kuhanih nogu i zapeglanih ploha. Naslušale su se one ovakvih dijaloga kumskih jer pamte to kumstvo od prvih dana, ali one neće o tome jer ih se zapravo to i ne tiče, kao što ih se ne tiče ni ovo sada, no na ovo sada su osuđene.

- Slušaj, došel sam kaj mi trebaš ovu moju s vrata skinut. - uozbiljio se Obeliks i izvio vrat kao kakav pas bokser koji se čudi nekom paparjastom piletu. U ovom slučaju bokser bi i mogao proći kao paralela u komparaciji, no pile nikako jer kum je više nalik predsjedniku iz mladih dana.
- Šta bilo? - pita Predsjednik koji je jedno vrijeme i bio predsjednik neke vrste države unutar države, kapetan dugih plovidbi za bračne pučine, ali i kolega po struci sa onim jednim sveomiljenim predsjednikom u čije su se ime kleli oni koji se nisu u Boga kleli.
- Vidila me kak vučem levu nogu pa me natjerala na pregled i kaj bum drugo već na pregled. Sad idemo po nalaze, eno me čeka u autu, a ja sam tebi kao navrnul da mi neke novce daš za onu kuću na Velebitu... - Obeliks stišava glas iz nekog neobjašnjivog straha da bi se između cigala onih susjednih prestarjelih građevina mogla promoliti Dubravkina, žemnina, glava.
- Pa jel te boli? - Predsjednik prestaje biti predsjednik i po licu mu se vidi da je već na se navukao bijelu kutu i stetoskop mu već o vratu visi. - Boli li konstantno ili samo povremeno?
- Samo kad jače dignem nogu i zamahnem na nekoga, kak bum i na tebe sad, budalo!  - srdi se kao Obeliks, a ne bi kuma ni štapom ni šapom, prije bi si ruku odgrizao, pa nastavlja - Njoj velim da mi je od neki dan, a to ja vučem već mjesec dana, od nogometa onog kaj smo probali zašpliati, kaj nas je onaj konj mali nagovoril. - detaljnije objašnjava povijest bolova na osnovu koje je i povijest bolesti lako napraviti, a sve prisjećajući se kako su se svi dali nagovoriti na postroštiljsko nogoloptanje umjesto da su zalegli i ubili oko.
- Pa kad znaš od čega ti je, zašto se mučiš? I mene sad ovdje zamaraš, a o Dubravki da ne pričam.

I ne zamara samo kuma Perdsjednika već zamara i one dvije opterećene stolice, od kojih je ona zelena sretnija danas jer na njoj nije Obeliksa sa svojih stočetrdeset kila žive vage već Predsjednik koji i tako sjedi sa pola dupeta oslonjenog o rub plohe. One nesretnija, bijela, osim što se koncentrirala da ne zacvili od overdoziranja pokretnom ljudetinom koja postaje enormno mnogo puta tromija kada se ne kreće, suzdržavala se da ne pukne, bukvalno i od smijeha na koji ju je natjerala ova neizdrživa masa. Kako li je tek Dubravki s njiim takvim?

- Sve ti ja o znam, sam se bojim da mi slučajno nekaj drugoga ne nađu. - već šapće Obeliks vrteći u glavi filmove svih onih priča i slučajeva koje do sada nije ni primijećivao, nit mario za njih, a o kojima se posljednjih par dana naslušao sa pozornošću.
- E moj kume, najrađe bih te odsada zvao Hipo, i to ne radi veličine ili banke već radi takve iste hondrije. Ne znam što'š Dubi reć jer novce nisi dobio niti ćeš jer taj virtualni Velebit tvoj meni još nije legao, a što se boleštine tiče, ne brini. To što tebi stvarno jest, to je jedna druga bolest. Zove se - kriza srednjih godina.

bolegr @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 26, 2007

Čulo bi se driiiing jer nema posebne glazbe za one koji rijetko zovu, ali se ne čuje jer je čudovište bez fotoaparata podešeno na silent. Nećaci. Dotičem mjesto na monitoru na kojem piše
Answer, no sa druge strane glasovne crvotočine (kad ne mogu reći jednostavno: žice jer žice - nema) nasto je muk, kao tajac, nisam mislio na kravlje glasanje (zašto se ne veli bičije mukanje? vjerojatno jer i bikovi više muče no što muču). Da, mogao sam i misliti, ipak je jeftinije kad ja zovem. Njima je jeftinije. I tako i treba obzirom da i kad zbroje godine još punoljetni nisu.

Ja sam neupitan. I neupitan. Riječ pri čitanju različito naglasiti kako bi se dobila oba ispravna značenja onoga što sam htio reći. I što mi preostaje? Nravno: zvati. Drugo mi i nije palo na pamet.

- Bok. Slušam.
- Bok Aka. jel imaš vremena?
- Bok Đuro. - iznenadio me odrasli glas sa broja kojeg inače čujem piskutavi nemutirani dječački ushit svaki put kad se čujemo - Znaš da za vas uvijek imam vremena ma koliko to drugačije zvučalo. - i to stvarno jest istina i jednom natrljanog nosa i nakljukan jezikovom juhom za slične stvari, ja se ispravljam, koliko mi kičma dopušta.
- Evo ti onda starijeg, nešto te treba, a nekako se nećka bi li te zvao... I, samo se nemoj ljutit, vidiš da te nije htio ni zvati, ja sam, a nemaju impulsa jer su sve sprašili na dopisivanja.

Neobičan krajnji zahtjev, ali valjda neću. Čujem domunđavanje i gurkanje u stilu ajde sad, evo ti ga, jesi tražio da ga zovem za tebe, pitaj ga, ajde,...
- Akaaa, book.
- Ej Filipe, ti si?
- Daaa... - polustidljivo odgovara stariji i kao da dvoji pitati me ili ne pitati ono što mu je na umu - Kak se zôve stari dio Zagreba?
- Donji grad.
- ... Niiije. - odgovara mi dok u slušalici osim njegova disanja čujem i šuškanje papira nekih.
- Gornji grad.
- ... Niiije, imaaa šest slooova. To ti je ono gdje je, čekaj maaalo... - očito mi želi čitati pitanje, no ja ga prekidam jer me već netko vuče za rukav sa nekim pitanjem čiji odgovor ipak naplaćujem. - ... ima šest slooova!
- Ma gdje me nađe sa tim pitanjima i sa šest slova ... Je li Kaptol?
- Jeeee! - veselje je moguće vizualizirati koliko je glasno i otvorenih usta iskazano. Toliko da sam slušalicu odmaknuo skoro do boka, a i dalje sam čuo to jekanje.
- Kako si siguran, ima još dijelova sa šest slova. Kako sad znaš?
- Je, paaa četvrto slovo mi je T. - nesuspregnuti smijeh čujem sa druge strane.
- Otkud ti četvrto slovo? - pitam sav ovijen plaštom nejasnoća i sluteći da je moj odgovor razlogom veselja, ali i da sam ja predmet neke šale.
- Paaaa, iz križaaaljke.

bolegr @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, rujan 25, 2007

Prema posljednjim informacijama postoji ozbiljna prijetnja urušavanju Mirovinskog fonda. Naime, stupove, prvi, drugi i treći, podlokala je voda sa HE(L)P-ovog gradilišta i zgrada je u opasnosti. Najvrijedniji korisnici mirovinskog fonda trebali bi biti zbrinuti u Remetincu, ali ne u hotelu Industrogradnjinom kao stanari Kupske ulice koja se ponaša ko Andrićeva Jelena, već malo južnije.

Kao što nas godinama uče i vidimo to i iz brige Coca-Cole za našu vodu i očuvanje njene čistoće (je li ono radi jadne Gacke vode brinu?), voda je naše najveće blago i ima je posvuda.


Samo, kao što vidimo iz priloženog, voda naša svagdašnja krivo je raspoređena, jako krivo raspoređena, jer da nije, ne bi nikome pala na pamet ideja o flaširanju iste. Ja bih im kao nagradu za takovu ingenioznu ideju dostojnu Nobelovog izuma isti dao, a ne nagrade, i samo priuštio dugotrajniju konzumaciju, ex i in.


A sve zato jer su neki (vidimo li ih bez da prst upiremo nit u njih nit u čašu?) posjetom Šangajima naučili prakticirati figurativni
kineski bolje od drugih:


I baš mi sad, pred ručak, pada na pamet podzemna željeznica onom silinom koiikom mi masna vrela svinjetina pada na želudac koji je osjetljiv pa dolazi do aktiviranja sprinterskih disciplina radi rijetkih bolesti, i koju bi neki silom zakopali pod Zagreb. Možda bi kompozicije trebalo imenovati: Nautilus 1, Nautilus 2, Nautilus 3, ...


bolegr @ 11:57 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Uvertira mu je u prvi jesenski vikend bila omiljena jutarnja emisija na radiopostaji koji je nekada predstavljala oličenje slobode mišljenja i govorenja, no čini mu se da je nakon određenih događanja na glavnom gradskom trgu ta karma nestala, istopila se zajedno sa podjelom dionica. Bio je pozvan da se poslijepodne nakon posla zaputi u malo krčko mjesto na druženje u prijateljskom okruženju i to nije mogao odbiti. Ustvari, otkako je sam, često ga zovu želeći mu nadoknaditi nenadoknadivo. I ovaj je put sve proteklo bez incidentnih situacija iako se bojao da bi još jednom mogao biti svjedokom bračnih rasprava i povišenih tonova.

Na povratku, rezimirajući ugode koje su mu priredili prijatelji, zadovoljno se smješka, a i pred njim je dinamičan radni tjedan. Oduvijek mu je bilo lakše podnositi pritisak nego dosadu. Put sa Krka donosi pregršt interesantnih i nenadanih stvari. Daleko više nego li put u suprotnom smjeru. Još i prije samoga mosta sa desne strane relativno dobre ceste na ugibalištima primijetit se dâ pokoje vozilo registarskih oznaka susjedne županije. Senjani kažu da je to kratica za Grad Senj i time kompenziraju onaj osjećaj vječnoga drugog (a pamte se prvi, u svemu pa valjda i u tome) dok se Gospićani ponose jer su ne samo središte županije nego i nositelji autooznake. Pored parkiranih vozila, uglavnom su to godišta sa kraja prošlog stoljeća, u pravilu su suncobran i montažni stol. Na stolu su piramide sagrađene od valjaka različitih nijansi drap i smeđe boje. Sirevi. Kozji. Kravlji. Dimljeni jače ili slabije. Slani. Manje slani. Naravno da mu je poznato da je ovaj način prodaje zabranjen. Iz sanitarnih razloga. Ali, spreman je na takav rizik. Uzet će jedan pa kud puklo da puklo. Nije siguran da postoji sir koji ne bi htio probati. Bez nekog posebnog logičnog razloga odlučuje to napraviti nakon što prijeđe most.

Uskoro će stići do onog mjestašca sa čudnim križanjem zavojitih ulica. Skoro je promašio zavoj! Iako nije vozio brže od dopuštenih šezdeset kilometara na sat, trebalo mu je malo više vremena da zaustavi auto. Prebacuje u rikverc! Dodaje gas! Bezobzirno se vraćao cestom za koju se ne može reći da nije prometna. Ne vjeruje svojim očima! Ponad gomile zrelih sireva nadvila se sjena lijepih oblina. Da, ima veliku moć zapažanja detalja i ova mu scena nije mogla promaći. To je mjesto na kojem treba kupiti sir!

* * *

B
lago je nahranila i pripremila tri kutije sireva za danas, njih tridesetišest. Skuhala je kavu da onog njenog dočeka kad se probudi. Opet je jučer zarondao u selu sa neradničkom bagrom. Lako njima, reći će joj svaki put kad se kasno vrati, a on treba brinut oko stoke, nje, djece (fala bogu da je danas nedjelja pa ne mora i na njih mislit). Otišla je u kupaonicu i odlučila se istuširati. Priuštiti si malo sjećanja na čista jutra iz djetinjstva, na čista jutra iz studentskih dana u Zagrebu, u domu na Savi. Zajedničkih tuševa i hodanja kroz hodnik do sobe dok se kolege, gosti ženskog paviljona, okreću i prate joj svaki korak. Mačka u ljudskom tijelu. Još uvijek nije sigurna je li odluka da pristane na njegovu ideju o seoskom gospodarstvu ispravna. Napustiti posao u školi, zbornicu i asfaltirane ulice do stana u četverokatnici lijepog stambenog naselja. Je li bilo vrijedno? Da, to je pitanje koje će si postavljati do kraja svojega života. Zato će danas čista na cestu. Kosu je isplela u pletenicu koja se čvrsto spuštala niz tjeme, pratila crtu vrata i završavala na leđima, negdje između lopatica. Iz ormara je sa druge police, iza njegovih majica (tu sigurno neće gledati) izvadila malu kutiju i iz nje izvukla novi grudnjak bež boje. Boje tijela. Boje sireva: ponosa obiteljskog gospodarstva. Ožičenja i još neke nejasne detalje njene grudi nisu trebale, ali mora da je posebno imati takav feš (otkud joj ova riječ u ovoj zabiti? mora da ju je pokupila sa televizije, to joj je jedini preostali prozor u svijet) grudnjak. Zato si ga je priuštila iz tajnih, crnih fondova, naručila od susjedine kćeri koja radi u Rijeci i svaku drugu slobodnu subotu koristi da posjeti roditelje. Navukla je čarape. Samostojeće. Majica bez rukava, suknja nepristojne duljine (njemu nepristojne, da se nju može pitati svaka bi bila duljine do četiri prsta iznad koljenâ na čije je oblike bila ponosna zamalo kao i na svoje grudi, vrat, na cijelo svoje tijelo). Bože, oblači se kao da ide na štajgu, a ne na cesti ponad Križišća prodavati sir uz rub asfalta. Nema veze. Danas će se ponovo osjećati mlada, čista, poželjna. Onakva kakvom se pamti iz doba kada je upoznala njega. Doba prije nego što mu je rodila dvije prekrasne ljepotice, sada već školarke. Doba prije nego što se zajebala i u njemu vidjela boga. A boga joj je on povremeno znao pokazati i to mu pamti. Rane zacijele, ali samo vanjske.

Kavu piju zajedno. U tišini koju ne remete niti vijesti sa radija. Daje joj je ključeve auta i objašnjava da je danas nesposoban za bilo što, da će danas morati sama. Odvozi se skoro do mosta, parkira oronulu, natrulu karavansku izvedbu Opela iz sredine devedesetih prošlog stoljeća, postavlja stol, slaže sireve nekim svojim unutarnjim nagonom (uvijek se trudila da toj nadasve običnoj radnji dâ smisla, udari neki estetski temelj, nešto poput Tatlinovih zaigranih instalacija).

Pored nje je projuri auto i naglo zakoči nakon svega dvadesetak metara! Polako i krivudavo vraća se prema njoj i njenoj nedovršenoj instalaciji. Rubovima dlanova pogurnula je grudi prema vratu. Malo namjestila rub grudnjaka, nadlanicom obrisala orošeno čelo i pripremila osmijeh. Spremna je za dobar početak tržnog dana. Barem tako misli.

* * *

 
 - Dobar dan. Je li sir kozji? Pošto? – ne gleda je u oči, to ona ne može opaziti jer njegove su oči sakrivene iza tamnih stakala sunčanih naočala, gleda niže. U grudi. Čvrste poput sira koji je na stolu. Preplanule. Pulsirajuće. Nešto prekrasno. Grudi koje govore: kupite naš sir, kupite odmah, mi smo jamstvo kvalitete jer mi se hranimo baš tim.
- Dobar dan. Je, kozji, nego što. Pedeset kao za Vas – skoro zastaje u pola rečenice. Nemoguće! Glas je zamalo izdaje. Pred njom je nikad prežaljena ljubav baš iz onih dana kojih se prisjećala jutros pod mlazom mlake vode.
- Jedan bih uzeo - tada podiže pogled sa grudi. Oči. Usta. Nos. Ukočio se! Kroz glavu mu se u bljescima film vraća unazad. Daleko.

Ne vjeruje svojim očima. Ovdje? Ona? Pogleda na ruke koje su, po svim njegovim kriterijima, bile njezin najprofinjeniji dio tijela. Ispucale su. Ogrubjele. Od sve njege ostali su samo čisti pravilni nokti:
– … to … si … ti?
- Oprostite gospodine – spustila je svoje dlanove i ugurala ih u džepove suknje, pukla bi od sramote što ju vidi ovakvu, malo je produbila ton, istaknula lokalni naglasak i nastavila – zamijenili ste me sa nekim Vama poznatim.
- Dobro … u redu je … trebam jedan … - lecne se, možda je stvarno greška. Ima sličnih ljudi, skoro kao blizanaca.
- … Slaniji. – nastavlja njegovu započetu rečenicu pružajući mu valjak težak kao cijelo nebo – Ovaj je promotivni. Besplatan. Sretan put i dobar tek – drhtavom rukom ostavlja na rubu klimavog montažnog stola umotani sir, okreće se prema onoj kršini od auta i pokušava izmisliti bilo kakvu aktivnost sa samo jednom željom: da propadne u zemlju.

Iza sebe začuje korake u odlasku a malo zatim i zvuk koji su proizvodili kamenčići tucanika pod težinom kretanja automobilskih guma. Njoj je za danas dosta prodaje sira. Neka ih sve kući vrati. Pa koliko god ju to koštalo. Znala je. Ovo joj je bila druga šansa, no nije mogla dušom kleknuti.

A on. Htio joj je reći. Da ju je prepoznao. Da mu je drago da je vidi (a toliko mu je teško što ju je sreo u ovakvom stanju, slomljenu, ižmikanu, ali sa natruhama erotike u svakom pokretu, odjeći, da bi to bila čista, nepatvorena, ljudska laž). Ipak, nije mogao progovoriti niti prozboriti jednu suvislu. I sada, samo se vraća sa Krka, sa druženja uz ribu i dobra otočka vina. Unatoč tome, izašavši na autoput, zamućena pogleda upiljenog u daljinu, glasno ponavlja riječi: uplašena egoistična svinjo.
bolegr @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2007

Poštovana gospodo, Usmane Šemsudine, Ksavijere Brjuse, Izi Majče, Daglaše Džejntere, Brete Džeksone (baš sam mislio da neće biti nekog njihovog Ivanovića), Frenče Frire i ostali, a jednako, ako ne i više drage, gospođe i gospodične Lasandra Berdi, Simona Anderson, Ferida Bin Abdul, Ming Jong, i ostale, te dragi predstavnici Toyote, Nacionalne lutrije Ujedinjenog Kraljevstva (a znamo koje je to najujedinjenije, sve do Škotske), BeeMVeja, Majkrosofta, Jahua, Ginisa, i ostalih multinacionalnih korporacija, znam da sam dobio silne milijune nekih novaca i da je to samo dio onoga što ste mi namijenili, jer za mene imate nemoralnu ponudu spašavanja novca vlade vaše velevažne domovine napadnute od strane reakcionarnih, a revolucionarnih snaga, uz obećanu mi proviziju, i jer ste mi namijenili i najbolji način produženja spolovila i najpovoljnije cijene za trošenje punoljetnica na sve moguće načine, i to da imate balzam koji će mi pomoći u rastu onog drugog od čega mi muškarci jako patimo, a to je kosa, i hvala vam svima na brizi za okoliš i nagradi koju ste mi namijenili u obliku ekološki prihvatljivog načina tihog kućnog obrta, ali moram vas malo ražalostiti.

Ne treba mi vaša medicina, ne treba mi vaša pomoć u rješavanju seksualnih frustracija koje nemam, i ne kažem da ne bi bilo lijepo imati za otići do Portugala il Maroka, no ne trebaju mi ti silni milijuni, jer da bih ih ja rado da vi to sa svojim bližnjima sredite i njima pomognete da oni do Portugala, ja ću se već nekako snaći, i jer ja ne stignem pomagati svima koji me tako ljubazno, kao i vi, mole, ma, ako ćemo biti iskreni do kraja, a kad ste vi tako prema meni, ne vidim razloga da i ja ne budem prema vama, ja ni sebi baš nešto ne mogu pomoći, a kamo li kome drugome. I te nabreklice punoljetne, sve na jednoj hrpi da su, ne vrijede one jedne, pa ih nit neću komentirati.

Stoga vas molim da ubuduće svoje altruističke ponude i pobude altruizma u meni, probate slati nekome sa više sluha, jer ja vam nisam takav i onda mi je to kao kad me ona gospođa što je parkirala Pežoa tristonešto iza ćoška dođe moliti da joj za koricu kruha koju kunu udijelim, a ja sve nekako mislim, da je bar rekla da joj za kasko treba, možda bi se štogod i našlo, al kako znam da se kruh ne prodaje na korice, i da ak mi ona za to nudi da će mi dragi Bog pomoći jer on vidi sve, zašto bar njoj u svoj toj njenoj muci ne pomogne - direktno?

Hvala vam unaprijed,

sinersul jorz

JustForFun Aka Bolegr



bolegr @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare

- Pazda mater, ćimša motra, ovo nije normaljno čoveka.- zdepasti, u bijelo odjeveni konobar na rubu šireg centra grada sebi je u bradu spuštao teške riječi i vrtio glavom čekajući da se pojavi gazda. Čim je ugledao visokog muškarca na brzinu odjevene košulje i navučenih hlača, sakoa koji je trebao prikriti ovu zbrzanost i cipela navučenih na bose noe, onih cipela koje ne predviđaju mogućnost nošenja bez čarapa, odmah mu se okrenuo i krenuo jadati ispod glasa kako ga ona žgadija vani ne bi čula:
- Dođa mene me u kafić sa osum inspektori posle jedanes i traži da mu dam svim piće da pije. Nije normaljan, gazda, katikažem nije normaljan.
- Ima da šutiš Halil i ima da posljužiš gospodina tamo i sve one njegove štogodajesu. Je li jasno? - i gazda ispod glasa instinktivno nastavlja dijalog.
- Jasno gazda, alji ovi će posle da dođu i kafanu da nam zatvoru.
- Neće Halil, ne brini. On je naš čoek.

* * *

- Aj dečki pizda mu materna, šta ćte popt?! - dere se Jozo, a u ovaj ponoćni sat to odjekuje širokom ulicom kao da je nedjelja pred oluju.
- Ma pusti ljude. Vidiš da je fajront. - pokušava ipak nešto tišim glasom Matej.
- A ti mali, šuti, bolje t je! Danas si se dovoljno pokazo. I na terenu i poslije. Ne spominji mi ništ više! - Jozo vodi glavnu i glasnu riječ.
- Ma dajte gospon Jozo, nije uredu da im remetimo posao. -  sada se u raspravu uvlači i Mladen, a to neće dati nikakvog rezultata:
- Inspektore, ti ima da šutiš! Sa ste sa mnom! - Jozo okreće glavu prema unutrašnjosti kafića - Mali! Dolaz primit narudžbu, jebogabog!
Nezaustavljiv je Jozo u svojim nakanama i vjerojatno ga je to i dovelo do položaja u administraciji, a koji je aspolutno oprečan njegovom mentalitetu, i genu i naučenu. Opak je Jozo. U stanju je sve učiniti, kad kažem sve, onda to i mislim. Sve. Ali, ne zaboravlja. Ne zaboravlja ni učinjene usluge ni prepreke na koje naiđe. U svojoj smjernosti pred crkvom i ponašanju malo dalje od nje podsjeća me na onog debelog čovjeka koji se vozi tramvajem u prvim kolima, blizu izlaza jer sigurno je sigurno, i koji smjerno diže desnicu i križa se pri prolasku tramvaja pored crkve dok lijevom gladi nečiji kišobran zaboravljen između sjedala i stijene tramvaja i koji će negdje na Lanište ženi odnijeti kao plijen iz lova na vještice (ovaj vid prakticiranja religije - viđeni jednim do dva para očiju). Eto. Takav je Jozo.
 
- Mali, ma znaš li ti koliko san ja njemu sve učinio?! - odjekuje ulica stideći se i sebe i galsog bestidnika.
- Dobro gosn Jozo, dobro je, nemojte sad tako. Pustite čovjeka. Rađe vi meni recite kako do tih audija kad ih budete mijenjali - ovo je već treće M u pokušaju da smiri Jozu. Treći M je Miljenko, nešto stariji i generacijski bliži Jozi, pa je bilo za očekivati da će ga Jozo poslušati i skrenuti priču u drugom smjeru. Samo, koji je smjer u ovoj priči uopće slušljiv? Podnošljiv? Očekivanje je bilo uzaludno.
- Izvoljte, dobrovećer još jedno. - Halil se usudio prići stolu sa kojeg su frale iskre koje prijete zapaliti sve oko sebe, no ipak se suzdražavaju povremeno, a samo iz brige da izbjegnu samozapaljenje do apsolutne dezintegracije.
- Daj vamo men vodu i dečkma pive! - Jozo ne prihvaća izbor, samo nastavlja - samo nek budu male pive, nećmo te zadržavat! Negazirana voda, mali, ko uvijek!

4M je bio nekadašnji vokalnoinstrumentalni sastav čiji se singlica posloženih u niskoj vitrini sjećam kao što se sjećam i gomile drugih izvođača tada popularne glazbe mlade urbane sredine ili one koja je tome težila. Što mladošću, što urbanošću. Arsen, Gabi, Ljupa i Bisera, Ivica, Džo, Dubrovački trubaduri, pa onda ona jedna dugokosa ljepotica radi koje sam se bojao odrastati jer sve tako lijepe žene ostarit će dok odrastem i što ću onda ja? Četvrti M. u našem malom malonogometnom društvu bio je Miha, od milja zvan Mikajlo, a samo jer ga je to užasno smetalo i jer je imao potrebu stalno naglašavati kako je on Mihael, a ne tamo nejki Mihajlo. Tu je još i nas pet koji nismo M. Sudac Ivica, koji nema veze sa Zecom u njegovim Sucem, već se više sportom bavio, pa veterinar, isto Ivica, teoretičar kada je struka u pitanju, prakticirao je struku jedino na vrhu prehrambenog lanca, a što se i vidjelo na njemu. Strojar Tomislav, samozatajan u poslu kao i u životu. Ekonomista je Petar, spretan i uspijeva biti moderni Isus jer od jednog ribljeg peraja uspijeva napraviti fišpaprikaš za tisućusto ljudi. I tu sam još ja, serviser. Druga liga među njima sa uzvišenim poslovnim ciljem. Ne smeta, sve dok svoje neznanje ne svale na mene. Ne ova nabrojana družina već preostali dio od stotinjak ljudi koje zovemo kolegama. Ova družina je tvorila inicijalnu ekipu za odigravanje malonogometnih rekreacijskih utakmica na Akademiji. Ponekad se pridružio još tkogod, ali uglavnom jednokratno.
Sve nas je pokrenuo dobrom idejom Matej, no osim te ideje o nogometanju, one tromije zaintrigirao je najavom da će na repertoaru biti i nešto od čarobnjaka iz Ozlja. To je u prijevodu trebalo značiti da će, kako Matej reče, stići mlado od ovce i to sa domaćih pašnjaka, ozaljskih, koje treba provjeriti jer, tvrdi on, vrijedi sigurno kao i paška ili creška.

Nakon iznojavanja koje je po mojem osobnom stavu ipak tek na drugom mjestu, prvo uključuje onu razmjenu svih sokova i tlakova, prožimanje i preplitanje dvaju organizama na putu, od ljudskog uma uzvišene ekstaze, potpune potvrde osnovnog cilja, nastavka vrste i evolucije, odlazimo u restoran - menzu. Na epertoaru je gomila bezalkoholnih nezdravih napitaka i veliki pladanj na kojem se raskrečilo janje kao kakva leteća vjeverica u slobodnom padu, opkoljeno policama koje nisu za knjige već krumpirske, sočne, natopljene onom oplemenjenom masnoćom toliko osporavanom od nutricionista da postaje sumnjivo kako možda svi oni rade za konkurentske industrijske lance.
- Ovo je to domaće! U Ozalj sam po njeg išo. - hvali se Matej. Pun je priča o provincijalnim dogodovštinama kojih je glavni junak, kada treba pozitivac, a kad treba i fakin, frajer.
- Jel trčalo po ozaljskim bregima?
- Jesi ga sam lovio?
- Šta reče? Da si čizme nosio dok si ga lovio?
Bilo je tu još gomila pitanja od kojih neka ne bi ni papir mogao trpjeti, no sve je to začinjeno bučnim smijehom unatoč gaziranim napitcima kojima su pitanja zalijevana.
- Nemojte mi malog zajebavat! On vas hrani i poji, a vi ruku koja vas hrani grizete! - ne shvaća Jozo salvu pitanja koja nisu tražila odgovor već su bila u službi pohvale za dobar iskonskogastronom.

Traje ovo rudimentarno obžderavanje lovaca puštenih u samoći bez briga za kuću i sve što tamo čeka plijen. Curi maščova niz blago neobrijane brade, ovlači se pod nokte prstiju ulijepljenih umakanjem pod skramicu koja se stvorila hlađenjem masne mase. Kida se kruh bijeli jer takav najvole svi , pa onda valjda tako treba, rkuh koji j enalik naopako jednosmjernoj spužvi, nepovratan kada je u pitanju memoriranje prvobitnog stanja, no to nas nije pretjerano brinulo. Hruskava korica omiljena je jednom dijelu ljudi, baš kao i on apihtijasta bijela tola masa. Posebna priča je glava. Glavuša bi rekli u nekim ruralnim krajevima sklonim ovom, a još više ražanjskom pristupu svečarskog prehranjivanja.
U jednom trenu Miha prekida potmulo krkljanje i hrdanje nalik onom koje se čuje sa BBC-jevih dokumentaraca o afričkim velikim mačkama:
- Dečki! Kaje ono reko Matej?! Ozalj?! Ha?!
Svi pogledi smjesta su upućeni njegovoj strani stola, ustvari skupine spojenih stolova. U ruci je držao komad korice, lijepo karamelizirane boje nastale odmjerenom termičkom obradom od strane stručne ruke potencijalnih Topalovića.
- Poglejte kaja imam v ruci!
Komad one korice na sebi je imao žig.
- Pa dobro, Miha ne moraš to jesti, ima još kolko oćeš. - Petar se taj koji odmah vidi da hrane ima više nego za desetak ljudi jer ovako premoreni u ovaj kasni sat ne mogu pojesti ne znam koliko.
- Ma ne to! Poglejte ka na žigu piše! - gura prvima do sebe pod nos komad pergamentične kože i izaziva ne time već očito nečim drugim salvu smijeha koja se širi požarnom brzinom.
- Ozalj veliš? - pita sada glasno i Ivica gledajući u Mateja.
- Kaje bilo dečki? Kaj ne valja? - zbunjen nastalom situacijom u kojoj njegova priča sa njime u glavnoj roli poprima karakteristike groteske.
- Pa piše: n. Pa e. Duplo V. Pa z. Dva e. L. A. N i na kraju D! Kolko ja znam čitat, ovo je na engleskom i piše nju ziland! Jel to tebi kod Ozlja?! Jel se tako farma zove? Jebo te, lažeš ko pas!
Svi zure u Mateja, a on usitnio vratom skupio glavu u ramena kao da očekuje da će ga netko natamburati radi prevare, pa škilji uokolo sitnim, svinjskim očicama:
- Ma dečki možda su mi podvalili, nisam ja znao, ja sam ih žive gledao... - Mateju vađenje iz nastale situacije bilo je uzaludno i neuspješno, i naravno da će Ozalj iz New Zeelanda ostati spečatiran u Matejev dosje u svim glavama, o racio govori da ni ovaj daunander janjac ne zaslužuje da mu se okrene leđa i napusti ga se radi ljudske gluposti. No sve to je još potkrijepio i Jozo:
- Mali, ak tako varaš prijatelje, onda si za ništa! A ja ti mentor cijelo vrjeme. I čuvam te od takih, a ti isti oni. Tupane jedan glupi. Jesan li ti kolko puta govorio da prijatelje ne smiš lagat. Pa ljudi moji?! - okreće se Jozo drugima na ovoj novokomponiranoj posljednjoj večeri - Mali će ovo godinama ispirati, a za poćetak ćemo smjesta negdje na pivu. Vidim da vami ovi dejit i ovi švepes ne pašu.
 
* * *
 
- Mali! - Jozo se okreće Halilu, a ovaj dolazi do stola hodom koji je na rubu trčanja. Nije to strah od Joze, taj je strah nepoznat i dalek, Halila je pogonio strah konkretan, strah od gazde, strah da nešto krivo ne napravi i time izazove farbanje svojeg runa u crnu boju, a to bi značilo dugotrajne posljedice u životu mu. - Daj, mali naplat mi svo ovo piće! 
 
Halil je onako zadihan, a u pokušaju da to stanje uzbuđeosti zatomi, u totalnoj komi. Ovaj dio poslijeradnovremenskog scenarija nije mu poznat i to naročito sa ovakvom bagrom. Sve danas je istrpio lako, no ako ovdje zajebe može svoju bijelu kutu okačiti o klin i pravac bauštela i to za nekog gazdu Kurta ako ga bude. Nakon brzopotezno izvrćenog filma zaključuje koje je najnoiža cijena koju će večeras platiti: cijena ove runde.
- Gazda, ovaj, misljm gospodin Jozo, ovo je plaćeno. Kuća časti.
- Ma koja kuća časti?! Gdje je tu čast?! Ovdje?! Pa čast?! Biž mali ne seri!
- Nema probljema, ništa ne treba da se pljati. Sve je uredu.
- Aj briši i zatvori tu rupu da ti se neko ne uvali na neko piće poslije radnog vremena pa da t ja moram onda sređivat prijave. - otperja Jozo skrušenog Halila, okrenu se prema dva spojena stola i udari završnu glazuru na monolog koji smo morali odslušati a radi kompenzacije sa terminom u dvorani Akademije.
- Ljudi moji, kako ne sfaćate?! Dok sam ja tu, dok smo mi naši tu, tako će bit! Nema tu dva zeca - tri zeca! Ima da bude kak se dogovorimo, a dogovaramo se tako da ć bit kak ja kažem. - pa se još okrenu prema meni - To t je demokracija, mali, znaš?!

Bila je to naša prva utakmica odigrana sa Jozom. I moja posljednja.


bolegr @ 08:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2007

Ne znam što me je danas spopalo. Je li radi kojeg od dolje pobrojanih atributa ili tek tako, no javni oblik uslovljavanja misli mi ne ide.

Može biti da je razlog u tome što je petak počeo u ponoć i što mi je truba glasna i zaigrana prosvirala um, ili nedostatak pogleda, ili jesensko vrijeme kao definitivna potvrda kraja ljeta, ili jer sam preživio poplavljivanje stropa kupaoničkog punog elektroinstalacija, ili je razlog negdje drugdje, tamo sa Kunderinim Životom, ili mi nedostaje ono malo ...




Tek, petak. Svi moji. Svim tvojima.


bolegr @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 20, 2007

Dan je srijedni bio poprilično težak. Da će takav biti najavila mi je Sava, jer jučer je Sava bila ružna. U svoj svojoj silini visokovodostajnoj, vodotečnoj, i neprozirnoj smeđosti, sa svim nošenim balastom uobličenim u počupane grane i stabla, bale sijena, stare automobilske gume i još kojekakve smećaste detalje, Sava je argumentirano prijetila teškim danom.

Umorno je kasno poslijepodne, smoždeno čak, i meni je u tada definiranoj samoći tek preostalo zbuksati se nakratko prije nego mi Lana razapne šator nad usnom šupljinom (radovi na putu trebalo bi pisati), a radi pretvaranja monomera u polimere uz pomoć ultraljubičastog pištolja, koji je bijelonarančast. Došetao sam se do šanka tako lagano i tiho da mi je Doc Holliday pao na pamet, samo što ja nikako ne bih mogao utjeloviti tog zubara sa pištoljem koji nije bio ni narančast ni ultraljubičast već kromiran. Simplificirana narudžba sadržavala je čiste imenice: kava, mlijeko, voda.

Za pultom Mika sjedi zadubljena u neku primku, stigla nova roba u količinama, a ja se zavlačim među police listam mjesečnike neke i kao nešto tražim.
- Aj, bok, Aka, jel ti mogu pomoći?
- Bok, znaš da meni nitko više ne može pomoći. Skitam, lutam, neodređeno,... Večeras sam sâm. Imaš što dobro za ponuditi?
- Nudim ti žene. Dam ti tri komada za dobru cijenu. Svaka svojim jezikom barata sjajno. Nećeš požaliti - veli mi Mika.
- Može. Prodano. - prihvaćam bezpogovorno jer mi se nije dalo više plaziti pogledom po izlogu.

- OK. Daj stotku.
Hvatam se za novčanik i shvaćam da mi više izgleda taj novčanik na vlasništvo neuspješnog tapkaroša jer je pun ulaznica za koncerte, ove, one, a novaca tek u tragovima.
- Mika, nemam toliko keša.
Mika mi uzvraća pogled začinjen smiješkom dobrog poznavatelja svih tajni trgovine.
- Aka, pa mi primamo sve osim Dinersa.
- Riješeno.

Plativši Miki traženu svotu, uzimam tri žene pod ruku i izlazim onim istim korakom Doca Hollidaya. Krećem u smjeru Maksimirske, dok su mi pod rukom šutjele tri dame: Crista, Marguerite i Margaret.

bolegr @ 09:44 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 19, 2007

U dnu dugačkog hodnika vrata su i one stepenice kojima se nisu smjeli penjati. Svjetlo je padalo sa lijeve strane koja je bila zapadna, a što je znao jer mu je moć orijentacije u prostoru vjerojatno urođena, pa ipak je muško, koliko god malen bio, i predzadnji u redu na tjelesnom, muškarac je. No, ni to nije bilo dovoljno kada su one stepenice bile u pitanju. A peckale su njegovu radoznalu okruglastu glavicu više od ičega. Cijeli Mliječni put prašine bio je pod pritiskom svjetla koje su donosile sunčeve iskošene zrake, i bio je razmican njegovim tihim prolaskom. Na kraju hodnika, u samom njegovom završetku onim vratima postojao je nastavak udesno. U mrak. Nikada osvijetljenih nekoliko metara mistično su mamili svaki puta kada bi se primicao vratima iza kojih ga je dočekivao poznati glas. Šeretski strog. Jer morat će objasniti zašto je u knjižnici tražio knjigu za sedmi razred. A prije je taj glas bio samo strog. No tada je i razlog susreta bio drugi.


U lijevoj ruci (tada je raspoznavao lijevo i desno kao strane, danas to samo kada su stranke u pitanju) držao je odraslu ruku, onu čiji mu je mali prst uvijek škakljao nadlanicu. Dva su muškarca hodala pored zgrada osivljenih smogom po kojem je grad bio poznat. Druga boja koju su zgrade imale je ona neobjašnjivo kakaasto smeđa sa prstohvatom prljavoroze. Prošli su onu zgradu u kojoj je uvijek lijepo pričao sa susjedom Dinarevićem kojeg su iako su mu ime znali, svi zvali doktorom, a stari ga je Čengija zvao i hećimom, i koji je tamo u toj zgradi nosio bijelu kutu i zujao nekom malom bušilicom, i prošli su i knjižaru na čijem je staklu nebrojeno puta ostavio trag lica lijepeći se za naslove novih slikovnica. Ušli su u neku veliku zgradu iz koje se čula potmula buka starije djece. Prošli su i jedan strašno duuugi hodnik koji je bio čaroban sa svojim malim letećim trunkama prašine koji su bježali jedan od drugoga kao kakao u hladnom mlijeku, a onda su skrenuli u neki mračni hodnik i nakon kratkog očevog kucanja prošli kroz vrata čije će cviljenje pamtiti tako da mu poslije ni jedan horor neće predstavljati problem jer iza takvih vrata ipak ništa nije strašno.


Pružena ruka u tamnoplavom rukavu koji je bio dio odijela, obratila mu se sa poštovanjem:

- Ti si Aka?
- Da.
- A koliko godina imaš?

Slijedio je niz od nekoliko desetaka pitanja iz općeg poznavanja svijeta iz najbliže okolice na koje je znao odgovore. Nisu mu bili strani ni brojevi ni slova, a ni boje i oblici. Jedino što ga je malo zbunjivailo jesu D i 2 i Z i 3. Ali, to si je objašnjavao nemogućnošću odraslih da smisle neki novi jedinsveni znak i nije se time previše opterećivao jer će to on urediti kada bude malo veći i kad ga počnu shvaćati ozbiljno. Trajao je taj razgovor njemu predugih petnaest minuta i sreći nije bilo kraja kada je čuo rečenicu: "Još samo par pitanja." shvatio je da će uskoro opet biti vani i žuriti kući jer upravo je vrijeme za igru u šumici.
- Reci koje je to slovo kod tebe?
- Z. Z ...
- Dobro, još mi reci koliko golub ima nogu?
- Četiri.
- Sigurno?
- Hmmmm.... Da. Sigurno.
- Dobro, a daj mi reci još samo koja je ono ptica vani na ogradi?
Propevši se na prste, a potom i stavši na stolicu pogleda preko ruba prozora:
- To jeeee... golub... Dvonožni golub.


bolegr @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Troši se organizam konstantno. I obnavlja se jednako tako. Samo, ritmovi trošenja i obnavljanja nisu iz iste skladbe. Pa sve ispasti može kakofonično i razulareno.  Nesrazmjerno i u svakom slučaju ne dorijangrejovski, osim ako nam to ne složi čika Alberat. E.*

Ustvari, zaškripala mi lijeva tipka ctrl pa mi se ta škripa preselila u koljeno i tako je sve krenulo. Baš k'o Sizifu u vrijeme pauze.




Muče me malo ti stavovi dura i mola, no Ono nešto je ipak nepotrošivo, a to znamo.


_____________________________________
* E nije é, već od čika Alberata prezime
bolegr @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2007

Olimpijada ljetna bila je hladnoratovski revanšistička no to me nije (za) ni malo zanimalo. Kao što me nije zanimalo ni to da je Godina Štakora. Kraj školske godine došao je za nas maturante mjesec dana ranije i mozak je mogao na pašu, bar onima čiji već nije, a bilo nas je i takvih. Ne u količinama kao onih drugih, ali nije bilo zanemarivo. I dobro da nije, jer kritična masa činila je svoje. Ursred parkića pored glavnog portala katedrale srednjoškolskog znanja nakupina veselih svršenih maturanata uživala je upijajući sunčeve zrake i njihovu temperaturnu poruku. Pod utjecajem Frankovke ambalažirane u nama popularnim dvoguzama* razgledavali smo strip. Naš strip o nama. Nismo baš svi bili zadovoljni likovima kojih smo role imali, ali ni u životu nije drugačije, pa ne mora ni u stripu.

Mene je drugarica Frankovka odvela na put razgledavanja ciklusa obrazovnog mi. Suncem zgrijano čelo vrtilo je sa unutarnje strane dokumentarac kakvavbi vjerojatno i  Đelo Ejč izabrao, samo da je vidio. Brzo mi je proletjela ova posljednja godina i na tu moju primjedbu, danas otišli profesor koji nam je sa svojom supružnicom držao bračne razredničke prodike, odgovarao je:
- Mk-a, znoš, Oka, Tok ti je v životu. Svo se kroće brže i brže. Kad buš se okrenul natrag, buš videl samo kak nastaje Dopplerov efekt. Mk-a, tok ti je to sad, a kak bu posle tek brzo, bu ti se zvrtilo v glovi.
I ja mu sve više počinjem vjerovati.

Odmatam klupko školovanja kao što se odmata rola filma u zadnjim trenucima pred smrt (ovo teoretiziram, jer ne znam, nisam proživio te trenutke, ali sam siugran da hoću). Vrte se detalji bitni, manje bitni, simpatični poput Đurinih evidencija izjava učenika u onu široku rubriku pored rastera u koji su smještene ocjene. Pa prva dva razreda izgubljenog dječarca koji se nagutao ispušnih plinova autobusa prigradske sporovozne linije, već pominjanih silnih Detalja osnovnoškolsih anegdota, detalja poput dovitljivosti kako izmjeriti kilometar na najbrži način (pitanje je nagradno, prvi točan odgovor donijet će nagradu onome tko ga da) i sve tako do te godine u kojoj sam bio zaljubljen u predivnu dugotamnokosu ženu (a to me prati izgleda cijeloga života) i trenutaka kada je vjetar koji radi posebnosti i svoje ime ima nosio lišće i granje, a jedan od moja dva najbolja prijatelja i ja smo se morali držati za ruke da nas vjetar ne odnese. Žireve smo šutali asfaltnim nogostupom koji je bio izvor ideje za ime Pacinovo u njegovom najjačem filmu. Svakodnevno odlaženje u školu poprimillo je karakter neumitnosti sudbine da će to trajati cijeli život i da nema odmora do velikog odmora, subota i nedjelja nepoznat su pojam postali jer nisu ni postojali, U školi sam bio svaki dan. Plava kuta kao obavezna uniforma zalijepila mi se za kožu poput lišća hrastovog koje je vjetar nagonio na prolaznike na vjetrometini. Osjećaj neskidivosti je postao bolan do ravnodušnosti, pomirenja kao i uniforme druge jedne nešto kasnije tog ljeta na rubu Novog vala.

Trznem se i pogledam u sunce. Naslonjen na nečiju torbu/ruksak, štogod da jest, dolazim k sebi i svima oko mene, iako nisu ni primijetili da me nema. Ni fizički ni muzički, od mene se mogao čuti jedino parasimpatički ritam sve do izranjanja iz mora niti nastalog otklupčavanjem životića svoga dotadašnjeg.
- Znaš li ti Čaša - ovo je bila kombinacija imena i prezimena kojim smo prozvali Sašu, a radi diferencijacije jer ih je, Saša, bilo više nego čaša, - da sam je kao mali išao u školu i subotom i nedjeljom?
Ozbiljnost mojeg pitanja bila je na takvom nivou da me nije pogledao samo on već i ostatak društva. Tajac koji je nastao poremetio je debeli slavonski tramvaj kočeći ipred promašenog pretrčalog dječarca. Tada se na me sasula salva podgrijanih umova:
- Bolesnik jedan! Ti bi da te netko čuje pa da nam stvarno uvale svakodnevno školovanje?!
- Budalo, jel ti Frankovka udarila u glavu?!
- Nisi  normalan! A ja sam mislila ...
- Aj ti lijepo u qrac krasni!

Dalje nije za nabrajanje jer vulgarizmmi tipa pička, kurac, sisa i guzica, jebovanje i ostali glagoli koji označuju sletske vježbe bez emotivne podloge nisu ovdje dobrodošli jer mi se ne uklapaju u koncepciju i doktrinu. I koncepciju i doktrinu - u pizdu materinu!

A meni se samo pričinilo...


___________________________________
* staklena dvolitrena boca zelene boje
 
bolegr @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

Sve je počelo davno. Pradavno. Jer praljudi su to prakticirali. Usmena predaja informacija na daleke distance odvijala se uz pomoć jakih glasnica.

Kad se Nghkva htio dogovoriti sa Bmtwikom za otići na pivo pa da tamo ko ljudi, praljudi čak dogovore detalje i strategiju pralova, bilo je potrebno zazvati prakolegu iz prapećine prasusjedne:
- Bmtwiiiik!! Aghijog mjekfg kludf?! [ Ej, Aka, jesi za pivo?! ]
- O, Nghkva, Kioudsf pogfd mogfurf! [ Može, samo da vidim jel šta ženi treba! ]
- U woprten kwe?! [ A šta oće?! ]
- U 'sklip gleep potr, kvrks u! [ 'Oće nove balerinke, jeo je ja! ]
- E uigfk oktumq! Klugfh, klupsd a oredlokgij! [ Moja čuva djetetinu! Aj nabavi joj pa dođi! ]
- Klugfh, verokgij! [ Aj pa dođem! ]
(ovo je samo ogledni primjerak i sigurno ne bih puno pogriješio da sam umjesto u pretpovijest otišao na kakvo ne predaleko brdo u današnje doba, a povremeno i to brdo dođe bliže meni pa sve čujem i na ulici i u tramvaju)

Pa se ta komunikacija na prijelazu iz pretpovijesti u povijest mijenjala, prilagođavala (kako bi nam priopćio g. Sapunar), evoluirala, evo luirala. Počelo se koristiti razno oruđe, što je rezultiralo pretečama kojekakvih puhaćih instrumenata, udaraljki, pa onda i kroz i sa tim istima i međuljudski odnosi, ...
Pogled mi zapinje za sjevernoamerikance i njihvu sklonost dimnim zavjesama, signalima koji nisu pasta za zube (ovo nema veze sa Starim zavjetom). Dovitljivci su sva ona napušavanja stavili pod nazivnik komunikacije drugim, vizualnim sredstvima, jer im se nije dalo glasati kao ćuk, kojot, hijena, planinska puma, ravničarski adidas, ...

Starokontinenćani su ipak bili skloni pisanoj riječi, preteči e-pošte. U tu su svrhu koristili samoletne pošiljke priheftane za golubije noge, no kako svaka ptica  koja rano pjeva ujedno i sere u gnijezdo, poruke su bile malo nečitke i sasrane, pa su se dosjetili pisanu riječ slati po konjima. Koji su jahali konje. Kako je mračan bio taj Srednji vijek. I tih. Slabo se moglo naći usmene poruke, a što jei razumljivo: pisana riječ je bila ujedno i kriptirani zapis koji je razumjelo jedva sedamnaestina promila pučana.

Preskačem prepone i stoljeća kako bih se dokopao vremena koje zovemo Danas. Rapidan razvitak tehnološki doveo nas je do toga da počinjemo miješati realno i virtualno. Dostupnost postaje skoro stopostotna u pismenom ili usmenom agregatnom stanju. E-mail slijeće na svaki stol, iza svakog ćoška vreba repetitor i spušta esemesične poruke diretno na dlan. Pisana riječ je toliko u uporabi da se počela habati, Troši se bez dovoljno vremena za regenerativni proces. Ni usmene poruke nisu bolje prošle, sva ta brzina protoka riječi utječe da postaju tromo monotone, neintonirano jednolične, bezlične, predvidive, nepotrebne... A ipak neophodne. Bez obzira na kvalitetu, postali smo ovisnici o brzoj razmjeni informacija i riječi koje ne nose nikakve poruke, kakogod. Ostanete li offline ili se baterija isprazni, osjećaj je - invalidan.

Hm, što ja nadrobih... A samo sam htio reći da mi mobitel danas postao pas. Čuvarkuća. Eno ga sâm je doma i ako te danas prije pet nazovem - to nisam ja. To stroj sâm zove. Ja danas ne zovem, samo vičem. Ja se danas zovem Bmtwik.



bolegr @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 17, 2007

Dižući svakoljetnu prašinu sa staza uokolo najvećeg pridunavskog sela tapkanjem bosonogim provodio sam godišnje pedesetak dana. Uživao sam u slobodi drugokoljenskog nadzora koji je bio sve osim nadzora jer kako nazvati tretman ranojutarnjeg dragovoljnog buđenja nešto nakon svitanja, a radi zalijevanja mjesečarki, kako se zvala,  ili se još uvijek zove ta vrsta svakomjesečnocvjetajućih jagoda, čekanje bureka od jabuka da vruć stigne iz pekare (ovdje ne želim otvarati raspravu o tome što burek je, što je pita i gdje što burekom zovu, a jer je tema osjetljiva i isijava nepotpunim informacijama koje mogu u konačnici dovesti u zabludu i viši stupanj prepirke, a sve nepotrebno), ili slane lepinje, pa nakrcavši to u želučić i zalivši sve čašom mlijeka koje sam sam donosio (najčešće je to bilo od mljekara Baglaje, ali se dobavljač mijenjao ovisno o mojoj procjeni jesu li mužene simentalke u drugom stanju ii nisu, jer mlijeko poprimi drugi, meni nedrag okus u tom trudničkom periodu), zglajzam negdje i nema me do skoro kraja prijepodneva kada navratim na krišku kruha namazanu mašću, posoljenu i popapričenu koju smo "naručivali" kao "lebamasti" ili čak ni to već u rano poslijepodne dolazim na ručak poslije kojega opet u nepoznato.

Ove sam godine, bio posebno nemiran, a radi nevjerojatnog saznanja da je moja rođena baka Anka ( a kakva bi bila nerođena? teoretski? praktično? Ajmo Ajnštajn!) - alkos, alkić, pijanica, alkoholičarka. Naime, pred kraj školske godine u prolazu kroz dnevni boravak načuo sam da moji roditelji pričaju o tome kako je kad se baka nalije. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Zastao sam i kroz  otvor omeđen dovratnikom i pritovrenim vratima
" ... zalegne ulijevo nauznak, nalakti se, ... zubima odgrize par puceta sa grozda i sve pobrano zalije vinom, ... tako je kad se baka nalije ... a poslije rigoletto i otpočetka, ... "

Zgroženost moja nad ovim riječima neopisiva je. Pa znao sam da djed svakih sat vremena ide iz vrta u podrum kako bi politreni lončić boje tamnoplavog lončića, napunio svojim rozeom radi okrjepe od kopanja i da ujutro kada ga baka ne gleda, trgne jednu rakijicu s nogu, pa tek sa drugom natočenom ide za stol doručkovati jer je dogovor - jedna dnevno, iako svi znamo, pa čak i djed, da je baka znala za tu njegovu prostodušnu alkoholnu varku. Ali da je i baka alkos, to nisam mogao prihvatiti. S tada nemjerivim nestrpljenjem sam iščekivao kraj školske godine. A tek putovanje?! Trajalo je malu vječnost stići iz planinskih krajeva srednjepozicionirane Republike u ravnicu susjedne koja je obgrljuje sa preko dvije trećine strana.

Danima sam promatrao ponašanje bakino i kao kakav iskusni detektiv bilježio razinu alkoholnih pića u ostavi i hladnjaku, ispod oka pratio kretnje bakine i procjenjivao njenu motoriku poređjući to sa onim što sam često na sokaku predvečer mogao vidjeti, a čak i djeda nekoliko puta kada je kopanje u vrtu bilo dužeg perioda, a okrjepa podrumska malo učestalija. No, sve moje slutnje i zebnje bile su na svu sreću nepotrebne, jer čak ni dah iz usta nije nagovještavao konzumaciju ikakve količine, a kamoli do nalijevanja pretjerane količuine bilo kakvih alkoholnih derivata.

Zbunjen proturječnošću strana koje su mi  bile vodilje u početku življenja, nisam mogao posložiti sve dijelove priče u svojoj glavi. Odluka o načinu rasvjetljavanju ove fame pala je nakon završenog jednotjednog istražnog postupka. Po povratku kući pitat ću roditelje otkud im ta kriva informacija jer ja sad pouzdano znam: baka nije alkoholičar!

Uz salvu smijeha, do suza kada su oboje u pitanju, mama mi je donijela jedan tom Opće enciklopedije i otvorila stranicu gdje su bile posložene riječi koje su počinjale sa baka, a nisu imale veze ni sa bolan ni sa Bosna, ni u meni ni oko mene:

bakanâlije (mn. ž. roda) (lat. Bacchanalia) 1. višedn...

bolegr @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Što je gadnije, to je ravnije.

Loše, gore, sloboda.

I na kraju, sve je senzacionalno.






moodswinger @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Obrtnička kamora horvatska nakon četrnaest godina vraća na poslovnu nam scenu domaću (kućnu) radinost i dopunsko zanimanje. Objavili su i listu:

Lista usluga koje se mogu obavljati kao sporedna zanimanja:
•  uzgoj/skupljanje žaba i puževa
•  skupljanje šumskih proizvoda i ljekovitih trava
•  popravak cerada i opreme za kampiranje
•  popravak mreža i užarije
•  popravak i održavanje ambalaže od drva
•  popravak i održavanje ostalih proizvoda od drva (npr. drški, metli, vješalica, ukrasnih figurica, kovčega itd.)
•  popravak i održavanje proizvoda od gume (prijenosnih vrpci, pogonskog remena, odjevnih proizvoda od gume...)
•  oslikavanje figura i drugih ukrasa od keramike
•  popravak i održavanje keramičkih cijevi i odvoda, uključujući i sustave u industrijskim pogonima
•  popravak i održavanje mlinskog i brusnog kamena
•  kovanje metala samo za potkivanje životinja
•  popravak, održavanje, preinaka i održavanje čamaca za razonodu i sport?prepariranje
•  popravak obuće i drugih kožnih predmeta
•  popravak predmeta za osobnu uporabu i kućanstvo (popravak bicikla, krpanje i manje prepravljanje odjeće...)
•  pakiranje pošiljaka i zamatanje darova
•  piljenje drva za kućanstva
•  pečenje plodina
•  usluge kućanstava koja zapošljavaju poslugu (pranje i glačanje odjeće, čišćenje)
•  skrb za kućne ljubimce
•  ostale djelatnosti (astrološke i spiritualističke djelatnosti, čišćenje cipela, poslovi nošenja..)



Lista proizvoda koji se mogu proizvoditi u domaćoj radinosti:
•  proizvodnja tekstilne pređe i konca te tkanina od prirodnih vlakna na tradicionalan način
•  proizvodnja pamučne tkanine na tradicionalan način
•  proizvodnja užadi konopca i mreža na tradicionalan način
•  proizvodnja tila, čipke, uske tkanine, pozamanterije i vez, samo ručnim radom
•  izrada ukrasnog pribora, vrpci, resa, pompona, samo ručnim radom
•  izrada čipki u vrpcama ili u motivima vezenih tkanina, samo ručnim radom
•  proizvodnja filca, samo ručnim radom
•  proizvodnja pletenih i kukičastih tkanina, samo ručnim radom
•  izrada gornjih dijelova obuće i papuča
•  proizvodnja predmeta od pluta, slame i drugih pletarskih materijala
•  izrada sjenila za svjetiljke od papira i kartona
•  slikanje na staklu i kristalu
•  izrada staklenih sjenila za svjetiljke
•  proizvodnja keramičkih proizvoda za kućanstvo i ukrasnih predmeta
•  izrada predmeta za uspomenu i suvenira, umjetnog cvijeća od papira i tkanine
•  izrada lutki, samo s ljudskim likom, te igračaka koje predstavljaju životinje i druga bića
•  izrada kišobrana, štapova za šetnju, dugmadi, patentnih zatvarača
•  proizvodnja od ljudske i životinjske dlake



Nekako mi lista kao iz naftalina. Ako ima koga da zna što je naftalin? Ah, ima, oni koji bi mogli raditi navedene poslove.

--
SAVE PAPER, SAVE NERVES - THINK BEFORE YOU PRINT

bolegr @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, rujan 14, 2007

Po tko zna koji put sinoć pokušavam srediti fotografije. Lakše nego život, pa ja crtom manjeg otpora, ali ne bijelom. Iz kutije za Clementoni puzzle (750 komada dijelova, jednom složeno i jednom neprilikom izgubljeno, nadoknađena duševna bol bila je u obliku istih napola narezanih i uramljenih), vadim razne formate, teme, likove, ... i kronološki ih pokušavam slagati. Počinje to negdje u moje prenatalno doba, a završava krajem prošlog stoljeća. Prevrćem neke skupne, velikonogometne iz doba sportskog romantizma, kada se nitko sa ovih prostora nije imao hvaliti osvojenim kupovima velesajamskih gradova. Stoje, sjede, čuče. Baš kao što i dan-danas bivaju posloženi pred objektiv subjekta sa fotoaparatom, pa onda neki drugi povijesni trenuci Roditeljice i Roditeljca, vjenčanja, odrastanja, plandovanja i trudbenikovanja, borbe sa pijetlovima u godinama koje nisu bile istoimene. Nisu to bile prave borbe već je to bio nedostatak obrane od strane sestre mi, ali i posljednji dani dotičnom pijevcu koji se drznuo zabiti svoj oštri kljun u nejako bićence kojem ću tek godinama poslije priznati da je volim kao sestru, a ne  da je ne podnossim, kao sestru.

Premećem dalje. Pijetao mi se vrti po glavi i podsvjesno (ma znamo da nije podsvjesno, jer sam se sjetio da je to te godine) i dolazim do mutnjikave fotke, okinuto Canonovim idiotom koji je bio pomoćna koloristička snaga jednom dvoobjektovnom
Rolleiflexu. Moja Prva Kukurikasta Godina protekla je u sjeni događaja koji će obiležiti povijest čovjekova puta, ili filmske montaže, kako se kome sviđa. Godina je to u kojoj je Neil Armstrong napravio mali korak, toliko mali da sam i ja jednako tako koračao pored televizora gledajući u svoj vlastiti mjesec od šećera obruba kao kovanice vrijednije što imaju i prozirnog cvijeta kroz koji su se lomile Sončeve zrake i ljeskale mi se u oku.



Vrtio sam sinoć tako te fotografije, drogirao se pomegranatom, granatirao se kako bi rekle Neke jednim okom pratio instalaciju novih mi uređaja (mislim da je krajnje vijeme da uz prezime na ulazna vrata prikeljim i ime Hostese Pohotne), i skoro usnio oslonjen na lakat, nalakćen. Sreća je da brzo spavam pa mi bdijenje neće smetati ulasku u petak.

Sluh usmjeren prema Sljemenu. Pogled usmjeren prema istoku koji nema veze sa političkom orjentacijom već sa orjentacijom radnog mi stola, ali ima veze sa praćenjem leta misli koja probija nekoliko nosivih zidova i sa visine od dvadesetak metara nesputano se prepušta zrakoplovljenju duž ulice koje sredina dobrim njenim dijelom čini tramvajska pruga, a nakon njenog zavijanja udesno nastavlja ravno i uvlači se kroz pore u nekolikokatnicu, u njen sjeverni dio pogleda usmjerenog kao i moj sluh. Samo, pogledu bez misli prolaza nije lako naći. Što zbog zidova, što zbog smoga koji svojim sivim filnom prekriva grad i daje mu izmagličast izgled.

Petak ti čestitaju svi. :)


bolegr @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare

Dolje je dolje. Dolje je gore. Gore je gore. Gore je bolje.
Možda.

Prošli su izbori prošli. Ovi predstojeći - još nisu.
Sigurno.

Zato treba pažljiv biti. Predizborno je vrijeme. Ne dajte da vas snime. Pa vam još nabiju jabuku u grlo. I dekapitiraju vas.
Nikako.




Poglavito ne prilikom kadr(ov)iranja. Jer oni znaju kako da im svima njima (a šef im u Veroni luk jea i mirisa, poslije ruke pra, pra se) bude bolje...

bolegr @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 13, 2007

Već svoje Prve Godine Psa pokazao sam svoj odnos prema dijaspori. Naročito u drugom koljenu. Onom koje nema ligamente. Ni križne ni bilo koje druge. Genealoškom koljenu.

U posjet nama preostalima u domovini koja se tada neparnim tjednima u školi zvala i otadžbina, a morali pisati i отаджбина** došli su Australci. Poluaustralci preciznije. Starija Susanina sestra Stella, a koje je ustvari Cecilija, Cela od milja, njen supružnik koji je bio drugi ili treći, ne sjećam se više, a kakva je Cela vjerojatno im se broja ni ona ne sjeća, i mlađi sin Willy. I Willyje bio utjelovljenje zločestoće (to ja ističem kako bih mogao biti good guy u ovoj priči). Nagovorio me jednom prilikom, a nagovaranje je bilo izražavanjem poliglotskom musakom sa  pantomimičarsko-hrvatsko-engleskog govorno-lamatalačkog područja, da sa drugog kata gdje mi je bila rezidencija, pobacamo moje igračke preko ruba balkona u dvorište. E, sad, da sam ja baš skroz good guy mene se ne bi moglo nagovoriti ni za par kila sladoleda, ali ovako, slobodan pad smo testirali sve dok susjed nije zazvao roditelje moje i skrenuo im pozornost na neobične aktivnosti djetetine u našem stanu. Prije mojeg osobnog i Willyjevog pomoćnog skupljanja pobacanih igračaka pala je žestoka pedagoška metoda, a iz straha da sve to ne ponovim sa samim sobom kao najdražom igračkom, i to takva da bi u današnje doba ja završio u Nazorovoj, a mater mi (koja je lila jednaku količinu suza koliko i ja) u Remetincu.

Moj obračun sa dijasporom je rezultirao osvetom čistih ruku. U neko doba dana igrali smo se oko zgrada, onih istih pored kojih je rasla šljiva koju sam uzdrmao glavom, i pored kojih su stajale kante za smeće koje je pak moja sestra uspjela uzdrmati. Glavom. Prave bosanske. Oriđiđi. I kako od malih nogu nismo jednako jakih živaca, tako je Miki, vršnjak i drug, ali ne i prijatelj, iz susjednog ulaza nezadovoljan Willyjevim prtljanjem i drekom***, na jeziku koji nije razumio, uzeo oveći kamen i zamahom desnicom uputio dignutu masu snagom svojeg mišićja i kosti, te zakonom poluge prema (dija)spornoj glavi koja je rođenjem Daunander izgubila ono čvrstoće koje je trebalo ostati u pedesetpostotnoj količini basanstva. Kamen se dotaknuo sa lubanjom i time omogućio krvi da prošiklja iz otvora na čeonom dijelu kože. Ja se nisam previše uzrujavao. Mirno sam otišao kući informirati sve odrasle o događaju sretan što je moja osveta dijaspori išla preko desnice. Pa nek oni glasaju za desnicu. Možda popuše.

Pretposljednje Prošlostljetne Godine Psa prvi sam puta u svojem životiću ugledao jednu kutiju koja je bila nalik onima u koje se zatvaralo pisaće strojeve kada ih je trebalo prenositi. Samo, ova je kutija imala tipke izvana, a nasred poklopca bila je zagrižena jabuka. Ne prava, To se čudo zvalo Apple IIe i promijenilo je tijek povijesti, ali i života moga. Dodir tastature koja nije imala veze sa pisaćim strojevima, mašinama kako smo ih uz pomoć tada bratskog nam ruskog jezika zvali, bio je zarazan. Otada, promijenilo se dosta tipaka i tipkovnica, kutija, kištri, kanti, pila, miceka i piceka,svakojakih živina, no predanost umjetnoj inteligenciji  je ostala, a vjerojatno radi toga što ova moja živa i nije baš nešto za pohvaliti. U polstoljetnom druženju sa strojevima dosta se oga promijenilo. Ja sam linearno napredovao u zbrajanju godina, životnih uspjega i neuspjeha, a pored mene se rapidno ubrzavali procesori, rasla količina ugrađene potrebne radne memorije, jednako tako i prostor za spremanje podataka, rabljeni kilobajti su se pretvarali u megabajte, ovi u gigabajte, već oko mene krulje i terabajti... gdje će to sve završiti? Ovo moje nabrajanje - ovdje, a tehnološki razvitak, tko preživi dopisat će.

Ratne Pasje Godine, već odustao od završavanja obrazovanja dosezanjem sedmog stupnja, i fotoaparat sam bio okačio o klin, rada preko studentservisa nije bilo i bilo je doba u kojem sam živio od rada iz stana. Nekima je to i danas nedosanjani san, a ja sam to imao već tada. Upregnuvši dvaosamšesticu zarađivao sam obradom tekstova i tablica za jednu tvrtku, honorarno, isplata svaki tjedan, petkom. Trajalo je to preko pola godine. Petak, dan za razmjenu datotečnonovčanih dobara, ostale dane povlačenje po stanu u šlafroku dok sa kavom i cigaretom opslužujem što sebe što tipkovnicu (pa je padalo pranje, i sebe i tipkovnice, što mi je ostalo u amanet do današnjih dana, jednom godišnje, al za pamćenje, ne ja, tipkovnica).

Trajalo je to lagodno stanje, skoro pola godine, a treba naglasiti da je započelo izradom portfolija za to preduzeće, i to hendmejd, sve ručni rad, jedino nisam obojane (jel to politički korektno rečeno?) fotografije sam izrađivao, ja navijao za crnobijele, c/b ili bar b/w (a ovo? politički korektno?) pa da i to sam, ali nisu se dali. I dan-danas će blagoglagoljivi skladištar pričati kako me je skoro pregazio jureći auto dok sam posred Zajčeve tražio kadar kojim ću uhvatiti cijelu zgradu - sjedišta tvrtke, a kadar nije kuna da ti ispadne na pod pa da tražiš, treba to odvagnuti, odmjeriti, uhvatiti pozu, onako poluklečeću, radi dojma ( ...Bolan Aka, nis normalan! Jes ti gledo iđe osim kroz taj aparat?! Bog te ubio, mogo s stradat i nikad mi neb kompjutera u skladištu vidli osim onih za otpis! Skoro smo ti šešir morali gonjat sve do Laščinske, a kaput i mašnu b našli gore u bolnci. Bar te neb hitnoga vukla daleko... ).

I kako svemu dođe kraj, i lijepom i ružnom, tako sam i ja dobio ponudu koju sam mogao odbiti, jer, novac nije bio presudan, čak ni osiguranje, pa ja ionako nikada bolovao nisam, već izazov svladavanja nekih novih vještina u poslu, obećanje informatizacije koje ću provesti i brinuti se o tom novouspostavljenom novellističnom sustavu. U svoj toj ushićenosti i mladosti nisam ni promislio kako ću tada srušiti jedan drugi cilj, koji je iskreno utopističan bio, a zvao se nemati dana radnog staža pa čak ni radnu knjižicu. Pao sam nepuna dva tjedna prije nego što ću skupiti dvadesetosam godina. i trajalo je to bez devedeset dana upravo cijeli jedan ciklus kineskog horoskopa. Previše. Sada to znam. Tada nisam.

Prvu Godinu Psa Ovog Milenija dočekao sam sa jednotjednom ushićenošću čovjeka koji je skočio naglavce iako nije morao. Protekli Badnjak sam proslavio vinom koje je mirisalo na slobodu i lebdio sam ne od opijenosti već kao netko tko se riješio teškoga balasta. Dao sam neopozivi otkaz bez želje za produljenjem djelatništva i rok sam otkazni odokativno sâm odredio na sedamnaesti dan mjeseca veljače, a radi čuvanja kuće dok su svi drugi po bijelom svijetu i sajmovima, ali i da mi u knjižici radnoj bude cjelomjesečni broj koji je informirao znatiželjnike o količini prikupljenog staža.

I bilo je lijepo prvih mjesec dana. Bezbrižan, odluta mozak, odlutam i ja kojekuda u bilo koje doba dana, noći, tjedna, Bezbrižan kao cvrčak. Toliko mi se sve stopilo da sam polagano prestajao zamjećivati crtu razdvajanja između dijelova dana, između dana uopće, realno i virtualno su se isprepleli, sve se splelo. Spetljalo. Pa i ja. Tada se uz portal upitne kvalitete vijesti, ali solidnog foruma ukazao jedan novi servis. I taj me potaknuo da probam iz zapećaka sjećanja izvući detalje nikada zabilježenih doživljaja i razmišljanja jer kao što u životu VCR nisam imao, ja osim zadaćnica nikada ni dnevnik nisam pisao.

To što sam uskoro počeo raditi, bitno je bilo za opstanak moj, ali manje bitno za ovu priču. I uopće.
 
______________________________
*     (pahulja) :)
**   fali dž, jbg. :/
*** glagolska imenica ženskog roda,
       bučno neartikulirano glasanje (valjda)
 
bolegr @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 0



so we all are. now and then.
moodswinger @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 12, 2007

Sunce je prijetilo utopiti se u površini jezera, nad glavama je plovio paraglajder sa pomoćnim motorom krila koja su bila malo siva, malo plava, ili su to bila dva različita primjerka duhovnih potomaka Ikarovih, sada je to nebitno. Zemlja je bila još suha i vlaga će se tek kasnije spustiti sa mrakom. Idilično izležavanje na dekici boje zemlje koja je na travi adekvatne boje, pokriveno je paralelnom dvostrukom konzumacijom Asprina. I vina. Pokrivač je povremeno bivao u rukama, a povremeno je mirovao pored glava i pored čaša u kojima se, i glavama i čašama, ljuljuškao pošip koji bi da ju je imao, sa etikete porukom savjet samo jedan davao: uživajte u svakom trenu i gutljaju. Slušni kanali bili su ispunjeni razgovorima, prepirkama, svađama, udvaranjima i raspravama o egzistencijalnim problemima okoline udružene u nekoliko nakupina ljudskih jedinki nedefiniranih međusobnih odnosa. Ruka je grijala ohlađenu površinu tijela u predjelu pupka dok je uho slušalo prijevode onih slabije razlučivih razgovora iz bliskih nam grupacija. Mozgovi su proscesirali sve ušima primljene podatke i stvarali paralelne dijaloge, uloge, drame, komedije, živote.

Zvono mobitela, kao što je i ono prije koje je rezultiralo desetminutnom emisijom bez tona mi i slike bliskih, no ovo manje smetajuće, remeti prirodne zvuke koji nas okružuju. Na displayu poznato mi prezime jer ga i sam nosim, danas drugi put, znači malo premašen dnevni prosjek:
- Alo, gdje si? - muškarac koji se može pohvaliti da je začetnik svoje osobne Zlatne Katastrofe.
- Na Jarunu, reci što treba? - odgovaram pitanjem kao kakav špažičarski trgovac.
- Ništa, samo da te pitam...
- Pitaj. - prekidam pitanje u pola rečenice.
- ... gdje ćeš gledati utakmicu? Ideš u Maksimir?
- Ne idem. Rekao sam ti da sam na Jarunu. Jesi što trebao?
- Ne, evo mama ti i ja sjedimo na terasi, gledamo u vrt i pitamo se kad ćeš doći.
- Znaš da je to pitanje na koje ne dajem odgovore jer ni sam ne znam kad ću.
- Dobro, mi se samo pitamo.
- Oke, čujemo se ujutro onda.
- Ajd pazi se.
- Hoću. I vi isto. Bok.
- Bok.

Prekidam uspostavljenu vezu i odlažem mobitel nedaleko od čaše jer mi se ruka u nastavku iste dohvatila.
- S kim se ti to razgovaraš tako? - pita iako znam d azna tko je bio.
- Moj Hrvoje. - štur odgovor kojim sam mislio zatvoriti poglavlje dijaloga.
- Tako razgovaraš sa ocem? I sa majkom vjerojatno tako razgovaraš. - prvo pitanje, a onda i zaključak kojom mi je ekstremitete zakivala na križ.
- Pa znamo se jako dugo i dobro se kužimo, mnogi kažu da smo isti.
- Tak se ne razgovara sa roditeljima. Ti si jedna obična budala.
- Ma jesam. Budala. Možda ipak neobična, ali skoro svaki dan se čujemo i mislio sam da nešto treba... - pokušavam prozirno opravdati svoj nastup.
- Nema to veze. Idiote, da si se poslušao shvatio bi da nisi u pravu. Kad ih ne bude, onda ćeš shvatiti koliko ti svaka njihova izgovorena riječ znači. No tad će biti kasno...

Period šutnje bio je potreban kako bi ovaj dijalog sjeo tamo gdje mu je mjesto. Posložen u stalni memorijski dio, čekao je neko vrijeme ne bi li me natjerao na prihvaćanje kritike, no tvrdoglavac kakav jesam prihvatio je sve to i odšutio ne mogavši u tom trenu priznati u najmanju ruku nepristojno ponašanje koje graniči sa nekom težom karakterizacijom.

+   +   +

Sjedim sada uz prvojutarnju kavu, čitam vijesti, pokušavam birati one manje nevesele kako bih si olakšao ulazak u radni dan. Vrtim ovo gorepomenuto argumentirano pranje već neko vrijeme i shvaćam da sam sretan jer još uvijek mogu stisnuti speed dial i iz zvučnika čuti ono "molim". I zato baš sada, danas, govorim ti: u pravu si, apsolutno si u pravu. Da.

bolegr @ 06:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, rujan 11, 2007

Napala me. Iznenada. Bez najave. Onako stritfajterski. Uličarski! Direktu u glavu! Oko mi zatvoreno. Bilo na trenutak. Samovoljno je spriječilo sraz stranog tijela sa rožnicom i kooglom, krogom i krožnicom (alternatova bi bila kružnica, krug, kugla i - ružnica)

Grad uzburkan valovima sa posla povratničkih autoruta po asfaltnom sivilu koje je izrboralo lice tog grada. Nosnice napadnute izgoretinama opet naftnih derivata pune se i paralelno se pojavljuje u ustima okus Kanditove čokolade dado, a ista je bila i goga, mliječne jedne, i druge, punjene nekim ne baš dragim, ali podnošljivim sirupom na arome lješnjaka. Prvi puta taj aromatski link pojavioi se pod repom jednog tristaća. Bijelog poput hodžine čalme kako mi je objašnjavao Ipe. Ipe nije nikakva igra inicijala od I.P. već nadimak Ismetov, jenog od moja dva prijatelja sa kojima sam tvorio Bosnuu malom. Treći je bio Nebojša. I njihova buba nije mirisala tako, kao ni naša katrica. Iako su svi roditelji i njihovi me(n)talni ljubimci koristili jednako pogonsko gorivo.

Pogleda spuštenog na zaslon pametne komunikacijske naprave bez fotoaparata utipkavam poruku koju neću poslati, a to sve dok prelazim polupustu, što znači u jednom smjeru skroz pustu, a u drugom u red posloženih auta do nemicanja od gužve, ulicu nazvanu po nekom filologu čiji kraj pokriva početak prošlog stoljeća. Točnije kraj mu se u godini podudara sa Ferdinandovim krajem sarajevskim.

Oči mi ipak malo švenkaju kako bi pokrio panoramski situaciju, a jer ne mogu drugačije kad mi nisu raspoređene, oči, po bokovima kao nekima. Uspijeva mi proći između dva metalik siva četverokotačna prometala i dokopati se nogostupa koji su pomoćni manipulanti pretvorili u postolje za skele koje su obgrlile jednokatnu građevinu što je stasavala prije pedesetak godina, a sada joj ne gine upgrade, nadogradnja, sve iz razloga nicanja gomile poslovnoposlovnih katedrala uokolo mene i rudnika u mene. Gazim po šljunku koji u ovim krajevima češće šoderom nazivaju i gledam preko ruba zaslona oblutke koji su međusobnim i uzajamnim sa vodom milovanjem postali pločasti i pogodni za bacanje žabica po površini tekućine koja može biti spora tekućica ili stajaćica. Prolazim i tu prepreku i nailazim na sljedeću. Miomirisnu. Na terasi stolovi, raskrečene noge drže metalnu plohu gornju prekrivenu onim starofrancuskorestoranskim dezenom kakav se može naći tu i tamo, pa čak i na državotvornim čarapama koje su obvezni odjevni predmet kada igra reprezentacija, sa centriranim nezamjenjivim i nenadjebivim alu-pepeljarama plave, ciklamaste i žute boje izvitoperenih oblika od preagresivnog nenamjenskog rabljenja. Uz mirise vinskog gulaša i svježeg kupusa, udaranje grlića pivske boce o bačvastu čašu skreće mi refleksno pogled ustranu, ka izvoru neugodnog zvuka.

U tom trenu me napalo! Iako nisam čuo nikakav šum koraka, kao da se sam ninja, katanom i šurikenom, odlučio usred bijela dana napasti me (a lijepo je mene Susan davno pitala da jel se smije okolopodneva šetati Ribnjakom, a ja joj odgovarao da je i usred noći siguran kao vatikanski podrumi, da jedno je Ribnjak, ovo je ipak Kanal).

I onda, bez najave. Iznenada. Napala me! Poludivlje jabuke grana naletjela je na glavu mi brzinom mojeg kretanja u smjeru njenog opružanja po prostoru. Sreća da ne razmišljam o svemu jer da sam o zatvaranju kapaka razmišljao, više bih ličio na kaptana Kuku negoli na (umalo napisah Petra Pana), na svu sreću neponovljivog - sebe.


bolegr @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

I bi dan. I bi noć. I bi krava. I bi vol. Bivol. Kažu optimisti da će Sljedeća Bivolska Godina biti ona u kojoj ćemo bez putovnica moći putovati. Bez pasoša granice bajpasati. Ne znam. Nisam prorok niti sam vidovit. Jer da jesam sigurno ovo ne biste čitali ovdje, a ako me se pita, a pita me se kao od jabuka, ja bih da mi ostanemo malo sa strane toj Euopi sa svim njenim blagodatima jer, ne kažem da smo si samodovoljni ili samozadovoljni, to ne, nego, onako, neargumentirano danas.

Jer da smo, recimo - rekli smo (volim poštapalice, naročito kad mi se zapletu kao stopalo u žbice zadnjeg kotača bicikla netom prije operacije o kojoj ovisi trodimenzionalni pogled na svijet), u toj Europi bili Te Godine Bivola ne bih ja imao problematičan let na relaciji Pleso - Shipol, ili kako bi bili manje precizni, ali informativniji, Zagreb - Amsterdam. Sa presjedanjem u Frankofurtu. Piči trojka iz preduzeća na sastanak sa velikim Mattelom utjelovljenim u jednom Niskozemcu kojem će Zagreb ostati u sjećanju kao mjesto gdje su mu iščašili, ali i namjestili rame, sve bezrazložno i iz šale, i jednom Slovencu koji je pak bio alpska inačica Johna Cleesea.

Prolazimo germanski čist aerodrom, za koji vele da ima najveću fluktuaciju zrakoplovila, prolazimo ustvari ničiju zemlju koja nema veze sa Danisom Tanovićem već sa pravilima međunarodnog tranzita putnika. Predajemo kolegice i ja svoje dokumente, ja posebno ponosan na putovnicu koja je još mirisala po policijskoj upravi, Uniformici iza debelog stakla, one svoje dobiše i odšetaše put izlaza broj 49 (broj je proizvoljan jer mi se čini dobrim za taj let), a ja - čekam. Miran, sa filmovima u glavi što sve još treba provjeriti za sutrašnji sastanak i čekam. Uniformica, uni formica je baš formica i sadrži poveću količinu kiseline dragog naziva acidum formicicum, telefonsku slušalicu diže i žbrmlja nešto na neprepoznatljivom germanskom narječju, podiže lažnjak osmijeh prema meni i izgovara malo razgovijetnije nešto kao bitevartenzi. I ja ništa - stojim i bitevartenzi.

U trenu i hipu pored mene se stvoriše dva Uniformika sa mašingeverima na prsima junačkim, falio im samo onaj me(n)talni polumjesec i bili bi oriđiši ko iz Salaša u malom ritu. Umilno su me jednim komenzibite sproveli u neku sobicu koja je imala samo jedan prozor iza koje sam vidio još takvih Uniformika kako sjede za računalima, telefoniraju, međusobno se pogledavaju, a i mene. Pogledavaju. Prolaze minute. Prolaze sporo meni koji ne znam ni što ni zašto čekam, a brzo prolaze upravo utrčalim kolegicama koje uspaničarene gledaju na sat pogledom odletitćenamavioništoćemoonda i meni upućenih pitanja a la recištosiskriviodaznamokakoćemosebraniti, a meni nad glavom upitnik veličine cepelina. Dolaskom jednog od Uniformika nejasnoće postaju prozirnije.

Otpravljeni iz uzništva put četrdesetdevetke uz pozdrav tipa zizindfrajbitegemalos izlazimo i ja smjesta bivam prosvijetljen. I aerodromskom rasvjetom, ali i odgovorom koji razrješava misterije oko moje kriminalne prošlosti. Naime, razriješen sam sumnje u ekstrasuperturbokvalitetno krivotvorenu putovnicu: datum proizvodnje - ratna '94.; broj prelazaka granice - nula, zero; mjesto izdavanja putovnice - Osijek; mjesto rođenja - Sarajevo.

Da su tako čekali oni koji su prije šest godina letjeli oko Velike Jabuke, bilo bi par Blizanaca više na ovom svijetu. Ovako, preživjelim blizancima ostaje jedino da se bez obzira na horoskop drže jedni drugih, na najjače.



No, Godina Bivola Kojoj Sam Odnedavno Najzahvalniji nije ta nego dva kruga dalje. Te godine (ovo me uopće ne podsjeća na Baneta Bumbara i njegove monologe u Grlom u jagode, ne) dobio sam svoju prvu garnituru općepriznate sportskorekreativne igre koju ja nikako u sportu ne vidim, baš kao što ni Mirka Kropaka u kavezu ne mogu gledati kao sport, a radilo se o šahu. Drveni okvir kutije ploha najvećih od špera, figure drvene, metalna kopčica, ma milina jedna. Nagrada je bila to petnaestosiječanjska, jer nekada je polugodište prvo trajalo bez pauza upravo do tada, a za uspješno apsolviran prvi korak školovanja jedne Zlatne Katastrofe. Tako sam konačno počeo igrati šah stvarni, bez pamćenja figura i pozicija. Zato sada i ne pamtim dobro. Ni figure. Ni pozicije.

Bio je to tada najdraži poklon koji sam mogao dobiti i ne znajući da će se pet mjeseci kasnije dogoditi nešto još bolje: rafal krikova praćen drekom, riječ je ženskog roda kao i izvor iste, a koji ću imati prilike čuti u artikuliranijem obliku tek početkom ove godine tekućice.


bolegr @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 10, 2007

Svinja sam. Priznajem. Bez prisile. Bez pretiska. Bez repa. Iščupanog srca. Sa spaljenim mozgom uvrnutim poput onog repa koji mi nedostaje. Iskolačenih očiju koje traže znak vidjeti i načuljenih ušiju koje traže glas čuti.

Iako zvuči prljavo, jer smo je mi ljudi prljavom načinili, a sve radi prevelike sličnosti konstrukcije pojedinih organa počev od mozga, biti svinja u Istoimenoj Godini jamči osim ukaljanosti još jedno. BIti pladnjevan. Ne obrađen na milanski način ili čak francuski, ne. Tek priveden u kavez emocija, uspavan plinskim pištoljem bliskosti, rasparan po dužini cijelog torza, izvađenog srca, a i ostalih nutarnjih organa, podgrijavan do izgaranja, raščerečen i posložen na pladanj. Posljednji čin je zatvaranje usta jabukom kao kakvim riječima koje nemišljene i neizgovorene, u grlu ostanu i povuku na dno brže od kamena.

Na kraju, meso biva pojedeno i kosti pobacane uokolo, a u kostima je srž! (Đ)




bolegr @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 9, 2007

Potaknut nedostatkom čarolije koju kuhatorij može iznjedriti kad meso u pravoj pećnici završi i biva tamo primljeno sa svim najvišim počastima koje pripadaju carskim i kraljevskim visostima, smekšano do granice kada oblapornost postaje normalno stanje organizma, sve to začinjeno jednosmjernim vjetrom koji me sa nasipa savskog nosio do Mirogoja i drugih vjetrova koji su grlili život i smrt jednakim žarom, odlazim dvadeset godina unatrag lakoćom koju ne bih imao ni sa M. J. Foxovim De Loreanom. Odlazim tamo da bih možda negdje. Dalje.


Cvjetno je pridjev. Cvjetno je i naziv. Studentskog doma. Najnovijeg i najluksuznijeg studentskog doma koji je Zagreb je Te Godine Zeca imao za sportsku manifestaciju koju su neki s pravom nazivali iskrivljenim imenom Unezvjerijadom, a radi predmanifestacijskog kaosa i panike i na kojoj je većina radila ono što je trebalo, netko ono što je bilo izričito zabranjeno, a neki su radili sve i svašta jer nisu sudjelovali već su se u gradu pojavili poput lešinara, post festum, kako bi nastavili sa prošlih godina otpočetim studentskim samostalnim životom.

Mi, lešinari postmanifestacijski, naivni i manje naivni provincijalci skupljali smo se obično u nekoj od studentskih soba radi procjene kvalitete omjera mješavine nepotrebno pompozno hvaljenog dalmatinskog crnog vina sa trulokapitalističkim gaziranim pićem na bazi karamele i koke. Alternativa je bila pivska, no alternativa je bila uglavnom vezana za dane u kojima smo upražnjavali i bavljenje grupnim sportovima ili odlascima na koncerte, a kojih je bilo više nego dovoljno tako da okus pivski nismo mogli zaboraviti, ali ni veseliti mu se na onaj apstinentski način ponovnog otkrivanja nečega dobroga.

Priprosti, dobrodušni, pristojno odgojeni ili manje pristojno odgojeni, kakvi god da smo bili, u svojoj naivnosti bliski francuskim sobaricama i predratnim policajcima iskušavali smo život u svim svojim oblicima i agregatnim stanjiima. Međuregionalno smo se trudili udovoljiti nagonima svojih tijela i srca. Regije su bivale su sjedinjavane na iskonski način, uglavnom na zadovoljstvo predstavnika obiju zastupljenih u tim sjedinjavanjima, manje ili više, ovisilo je to o osjećajima i predanosti, o skladu, harmoniji. I svatko svojim putem išao, hrabro, beskompromisno koračao kroz maglu nejasnog sutra i u sebe urezivao detalje, kasnije odrednice. Nađeni putevi i stranputice. Izgubljeni osjećaji za stvarnost. Izgobljeni kontakti sa nesvarnim. Izgubljeni nepročitani Hadrijanovi memoari u jednoj od učionica studentskog doma. Izgobljeno još štošta. Neodgonetnuto, ali načeto pitanje sna, androida i električnih ovaca. Rečenicom i kadrom. Optimizam i vjera u zdravorazumsko rasuđivanje i oslonac na ljepotu iracionalnoga. Harmonija valnog i čestičnog. Ljepota života.

Iznenada, kao kad pjesnik sa rime prijeđe na slobodni stih, ja sa dodekadskog prelazim na dekadski sustav i odlazim tek par kilometara i dvadeset godina natrag. Promijenilo se nije mnogo. I dalje postoji dvojnost, no granica je malo poljuljana. Nestvarna. nagovještava dvojbu.
Deckard? Batty? J. F. Sebastian možda? Ili tek Taffy Lewis?



Suvišak slova. Iskrivljeno zrcalo okrhnutog okvira. Izgubljene pločice puzzlea slike nad slikama. Motiv izbušen riječima kao bodežom. Tek ultimativno ostaje - pitanje.

bolegr @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Sada već znane kao Davne godine konja, svijet je dočekao jednu katastrofu tada još neslućenih razmjera. Bio je svibanj, ili maj (da, sviđa mi se Kiševićeva dvojba prvomjesečna pa ovdje koristim istu), negdje pred kraj mjeseca pojavio sam se na ovom svijetu jutrom ranim, uz majčine majčinske bolove za koje žene kažu da ih samo žena poznaje, a ja ne znam jer tu bol neću nikada osjetiti jer žena nisam, a one druge boli i tako neki karakteriziraju kao nešto nepotrebno jer emocije treba ignorirati, a znamo da lažu jer im se prepuštaju, pa nek konkluzija sama zapliva morem mora. Da ću biti u dvojbi cijeloga života pokazale su moje prve poruke Urbi et Orbi. Glasajući se sa a vapio sam za nesputanošću mladenačke anarhije, dok sam se, ispuštajući u međutcima iz grla sglas o, odavao na neku vrstu čuđenja novicama u obliku konzervativnog distanciranog starca. Poslije će se te glasovne sposobnosi povećati, no porastom sinaptičkih događanja sposobnost će biti malo zauzdana, izgleda nedovoljno.

- Cure, ovo vam je moj poklon za Osmi mart! Vaš novi drug i kolega. Neki ga znaju otprije, a ja vam garantujem ...- Vaso je Gavrilović, teške ruke matematičar i još teže razrednik, razvezao monolog pun neutemeljene hvale na moj račun jer nije me poznavao, no ispostavit će se da ni mi njega nismo poznavali. Poslije će se javno kajati za učinjeno u mračnom periodu, sumraku milenija na ovom prostoru zapadno od Dunava ali ne i istočno od raja. Ova je Pretposljednja godina konja u prošlom stoljeću godina kada sam u presudnim trenucima odrastanja zamijenio svoj dom jednim drugim, jednako svojim, ali malo ravničarskijim, bosansku sam skorosredišnju udolinu zamijenio slavonskoravničarskom podplaninskom zonom, jer i istok Slavonije ima svoje planine, ne puno veće od malo jačeg nanosa snijega, no ipak su Planine jer se tako zovu. Doba je to kada je sada susjedna država, tada tek bratska republika bez pokrajina, doživjela sreću i veselje jer se uspjela, uz jake podzemne snage koje su utjecale na smjer kretanja misli u glavama Roditeljice S. i Roditelja H., riješiti balasta mentalnog utjelovljenog u nedozrelom i potencijalno jako opasnom Z-u koji nije Zorro, iako je konja u prošlosti jahao, a tamnooku i tamnokosu ljepoticu će u budućnosti ljubiti.

Konačni obračun sa prelaskom preko ulice dogodio se te Predratne godine konja. Naviknut na ulijenjene osječke tramvaje i jednako lijene automobile, u istoj mjeri koliko i sami im pogonitelji i pogoniteljice ceste i ulice sam prelazio laganim korakom kako bih uvijek objema nogama bio na zemlji. Taj ritam koračanja ponio sam kao još nešto malo stvari, uglavnom knjiga, u svoj novi grad. Svoj, jer nikada ga nisam osjećao kao balast niti je on mene, ako imam pravo to za reći. Zagreb. Sa tramvajima koji su za razliku od utovljenih osječkih bili plavi i vitki, manekenski primjerci prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Brži, žustriji, energičniji. Uostalom, kao i automobili i cijeli život. Osim mojih prelazaka ulica.
- Požuri kad prelaziš ulicu, ovdje su brzi, pregazit će te. - najčešći je savjet koji sam slušao od sredine osamdesetih na ovamo. Nakon neuspjeha, naravno da nije lako priznati neuspjeh, no već sam se naviknuo na to, a i danas mi neuspjeh nije nepoznanica, u Unskoj ulici nabijenoj jakim snagama elektrotehnike, ja lagano, cjelogodišnjim lakim koračajima prelazim preko ulice koja je nosila naziv po Proleterskim brigadama, neobilježen prijelaz, neobilježen zebrom, ali obilježen turbulencijama unutar glave i okoline bliže mi i dalje. Krvno bliske i beskrvno daleke. Tako se dokopavam Lučićeve koja mi je u tom trenu izgledala kao spas i rješenje. Kasnije ću vidjeti kako je to samo jedna od zabuda neupornog lijenčine koji odustaje na pola puta jer gubi motiv nakon izvrćene role filma do posljednjeg kadra, i biva pregažen.

Posljednje, Posljednjeprotekle godine konja i ne sjećam se baš. Period je to života u stanju mentalna vegetiranja. Umna apstinencija. Tjelesna i ne baš. Bilježim da je ta godina pala u doba koje bih, kada bih svoj život razvukao po povijesnoj lenti, komotno mogao nazvati mračnim srednjim vijekom. Ne radi srednjih godina već radi konstelacija i konsternacija, rekapitulacija i dekapitacija, ukratko radi podvučene crte iznad koje je sjedilo veliko Ništa, veliko poput nečega što je bilo ovdje i tamo i tamo (sada ovdje ide okretanje oko sebe uz rašireno objeručno pokazivanje okolosebičnog sveprostora) prije Velikog praska. Kako o toj godini konja nemam neko lijepo mišljenje, nek se ne ljuti jer takvih je još dosta među onih preostalih jedanaest, neću o njoj pisati. Neću se niti truditi pisati. Premda bi u duhu jezika i stanja trebalo reći: trudit ću se nepisati... iako ne jamčim. Dabome.

bolegr @ 06:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, rujan 8, 2007

Ako vam itko doživotno jamstvo nudi, vjerojatno je ili lud ili samouvjeren. No, kao i svako drugo jamstvo i doživotno obično biva uvjetovano. Uglavnom je to račun i korištenje prema uputama. No, ako vam tko uvjetuje doživotno jamstvo čuvanjem ambalaže, e onda vjerujte da ju je potrebno čuvati. Barem par mjeseci.

Iako se možda može učiniti da govorim o ljubavi, nije o njoj riječ već o nečemu što se češće sreće.




Pitanje uopće nije nije hoće li? Jer, svako crijevo iznevjeri. Pitanje je nakon koliko korištenja će?

bolegr @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, rujan 7, 2007

Povodom jedanaestoga rujna, godišnjice pada Blizanaca, prodajem prigodne toksine. Trovanje Arsenom zajamčeno. Mjesto i točno vrijeme poznati.

 


Šifra: zvuk u uhu, šum na srcu.

bolegr @ 13:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Na malenom ovalnom stolu šalica sa kavom, Suze Isuuove rekao bi Žac, čaša sa vodom bez kuglica i bez leda, a i da ga je bilo već ga više ne bi bilo. Čaša na nožici u svojem tučku čuva plemenitu zagasitocrvenu tekućinu. Pored čaše načeta je tamnoplava kutija sa nacrrtanom plesačicom romskog porijekla ispunjena crnim duhanom pedantno srolanim u bijele odeblje smotuljke.

Sjedim noge preko noge prebačene. U ruci Vjesnik, kupljen nakon dosta vremena jer sam se jednostavno odviknuo od kupovine bilo kakve vrste tiskovina ako nisu trajnije prirode. Na krilu mi se smjestili Bulgakovljevi Majstor i njegova Margarita. Meškolje se tvrdo ukoričeni, kao da im je neugodno. kao što je i meni bilo kada sam ih prvi put uhvati zajedno. Okrenut prema izlogu jugozapadnog dijela Trga kroz staklenu stijenu gledam užurbana tijela gospođa u tamnoplavim kompletima sa bijelim pregačicama koje više pristaju francuskim sobaricama nego li konobaricama, no to je vjerojatno dio ponude. Ustvari, gledam kroz njih i osluškujem ne bih li čuo poznatu melodiju iz male crne kutijice.

Pogled iščekivanja upućen je u smjeru istoka i vijuga preko cijele južne strane Trga pa Jurišićevom. Nagazi stol McDonald'sa, okrzne ognjište sa kuhanim i pečenim kukuruzima na čelu slijepe ulice kojoj nikada ne zamaptim imena, prođe hitro pored zgrade pošte pa ovlaš ulovi par pramenova mirisa iz restorana na kućnom broju 19 i sve tako do Konzuma u Draškovićevoj. Čudan pogled? Moćan.

Mobitel se oglasio na pravi način i ja dodirom na zaslon uspostavljam kontakt sa drugom stranom komunikacijskog kanala.
- 'Âlo, gdje si? - pita me.
- 'Aló, na Trgu sam. I gledam - Draškovićevu.
- Daj ne zafrkavaj, nismo se tako dogovorili. Uopće se nismo tamo dogovorili. Gdje si stvarno?
- Pa kad ti kažem, na Trgu i gledam Draškovićevu.
- Znamo da je to nemoguće, kao i neke druge stvari što su nemoguće. Dogovor je da se čujemi i vidi...
- Ovo je dokaz da je sve moguće. Tu sam.
- Halo.
- Da, reci.
- Halo.
- Pa slušam te, reci.
- Halo.

U tom trenu osjetim kako mi rame pritišće prst taman kao što je tamna put one plesačice sa kutije cigareta. Podižem zamućen pogled pokušavajući ga izoštriti, istovremeno i sluh, Opet će biti: imaš par kuna za kruh ili mlijeko za mlađeg brata ili tko zna što sad kao uvertira za žicanje prolazi.
- Reci.
- Halo! HALO!

Pogled mi je izoštren. Nema teta u plavom iza staklene stijene na ćošku Ilice i Trga, prekoputa Krivotvorina. Nema ni kave. Ni cigareta nema. Nema ni Majstora ni novina. Nema Margarite, ni vina. Nema stola. Ima tek osjećaja laganog pritiska na rame i u ustima blago opor okus plemenitog vina čija je svjetska slava davno prerasla veličinu imena. Sjedim na podestu kandelabra zagledan u knjižaru Ljevak. Bez novina. Bez cigareta. Bez knjige. Vjerojatno i bez novca za taksi. Bez ičega.
- Dobro večer. Ili dobra noć. Jutro. Štavećje. Dokumente molim. - u službeno-plavo odjeven obraća mi se sa poveći skup molekula.



Petak.
bolegr @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 6, 2007
Intrigantan uvod sačinjen od buketa eliptičnih rečenica ili samo jedne-dvije ali zato do nečitkosti i nerazumijevanja pretjerano složene.

Zaplet lagan, sa reminiscentnim elementima razumljivim samo autoru. Ponekad nagovještaj flerta sa blago lascivnim detaljima, kakva doskočica izvučena iz konteksta i pokoja intelektualno zahtjevnija igra riječi.

Kulminacija isjeckana kratkim, često jednoriječnim rečenicama, kako bi porasla dinamika i sustigla nestrpljivost.

Rasplet sadržan u neočekivanom obratu.


Čisti cliché, besmisleni, nepotrebni
cliché, vele sestre Ana-Liza i Dija-Gnoza.

bolegr @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 4, 2007

Spaljuje Gogolj Mrtvih duša drugi tom u kaminu,
spaljuje, a glava mu gori.
(Đ. N. osamdesetčetvrte ili pete)


Osim nerazumijevanja radi nedostatka sposobnosti čitanja redova i između njih, i nečitak font može dovesti do zablude. Naravno, ako je pismo poznato. I ako razumijevanje kao preduvjet postoji. Prve od gore navedenih godina, u izlogu knjižare Naprijed, prekoputa hotela Royal, tada još neuređene oronule zgrade koja će tek kasnijim restauratorskim intervencijama postati zamamnom secesijskom tortom, vidio sam pregršt džepnih knjiga jednog jedinog naslova. Malo je nejasno, ali vidim da je Pavao Pavličić autor. Više prepoznajem ime nego što ga mogu pročitati jer tekst se utopio u naslovnici - bijeloj podlozi sa fotografijom ljestava prislonjenih na neku fasadu povišlje starije urbane građevine. Padovi na krovu. Neobično. Razumio bih da su sa krova, ali ovo... prilično neobično. Možda krovopokrivači, kad se pokliznu padnu na krovu - na krov, no svejedno,... Očito stvar razumijevanja piščeve poruke.

- Jel pišeš?
- Pišem. I čitam. Zato još nisam gotov. Traje to.
- A što pišeš?
- Ne za tamo i ne kratko. Vidjet ćeš. Prva. Možda jedina jedino ti, možda ne. Možda nitko.

Godinama je hodao ulicama raznih gradova svijeta i slušao sve oko sebe, hodao i svih prolaznika misli slušao kao što svatko govor čuti može. Jezici mu čak preprekom nisu bili. Stijene staklene, armiranobetonske, ciglene, vodene ili zrakom punjene također smetnje nisu bile. Buka i velika gužva nisu ga mogle dekoncentrirati jer se mogao usredotočiti na izvor i izolirati dotok misli. Živio je poprilično burno jedno vrijeme i nije imao obzira ni prema kome. Sve do jednog trenutka kada je shvatio.
 
Sjedim dok ga slušam i razmišljam kako to mora biti savršeno dobra stvar i prednost u životu. Znati misli svoje. A tek čuti tuđe?!
- Ne - veli - nisi ni blizu.
- Kako ne? Pa zanimljivosti raznih čuje čovjek, a kako li je tek misli slušati?
- Nije to ono o čemu sanjaš. Nije to ono što bi te usrećilo – govori mi.
- A zašto – naivno pitam.
- Pa, zamisli samo koliko sugovornika bi mogao imati? Koliko bi te lijepih iznenađenja moglo riječju obradovati? Koliko bi ti ljudi mogli interesantnoga u životu pružiti? Ovako, tko bi sa tobom mogao živjeti?
 
Lagano je ustao i otišao u smjeru izvora misli koje nije mogao iščitati jer ... tko bi drugi sa njim mogao.

 

 
Posljednje što mi se učinilo da sam vidio jest da je u jednom trenu kimnuo glavom kao da je ipak shvatio, pročitao: nažalost, nitko.
 
bolegr @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare


Roger je sigurno surađivao sa Enesom.



Kao.
bolegr @ 13:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

Ima dana kada je komunikacija savršena. NIje ti potrebna niti riječ da se razumiješ sa nekim. Sa Nekim. Telepatija. Ne na kvadrat, već na sinkronicitet. A onda, ima dana kada sve visi u zraku i prijeti da će se razletiti kao kakav Microsoftov nestabilni software, da će eksplodirati kao Dalijeva Glava, ne njegova već njegovih ruku djelo, Eksplodirajuća glava (opet ja nju zakačim, k'o kad kakav janjičar neku nevjerničku kršćansku odrubljenu nogom zakači i postane dokaz da je preteča modernog gladijatorstva nogometnog u ovim krajevima).

Ima raznih dana.



Sjede Mare, Žana i Janko u uredu koji je čisto otvoreni prostor. Interno otvoren bezzidan, a ne convertible/kabriolet ili bez prozora. To ne. Niskostropna dvorana sa metarskim pregradama kao u kakvoj informatičkoj štalici koju iz pristojnosti ipak zovu rudnikom. Bulje u svoje monitore, poljubi me, rekao bi Štulić da im oči vidi. Čukaju prstima i prstićima, kako tko, po tipkovnicama i povremeno se smiju pročitanoj šali ili nečemu što im je u unutrašnjost glave stiglo kroz tridesetkunske slušalice. Komunikacija sa vanjskim svijetom prilično je atrofirala, ali na jedan neprimijetan način. Vokabular atrofirao, poenglezio do mjere da ih roditelji razumiju manje negoli dok su u pubertetu bili.

Šljaka u štali-rudniku je na nivou, a naročito ako se u obzir uzme to da sredstva za rad i nisu posljednji lavovski krik tehnologije. Jer posljednji taj krik uglavnom dopadne tajnicama, managerima, direktorima,..., informatička podrška, onog dijela u nadgradnji, i tako je manje bitna karika u lancu poslovanje bez obzira što krucijalne stvari ovise o njoj.

Takvi rudarski uvjeti prouzroče povremeno zastoj u radu napredne tehnologije koja je to bila prije par godina. Blokira se sustav, pucaju aplikacije i paketi, procesi su usporeni... Veli Žana da će sa svoje pile maknut Oracle, jer ona to i tako ne radi i kaj će joj to ... i krene ...control panel...add/remove ... i tu se sad treba otvoriti pop-up prozor (iskačući prozor, preveli bi ga vjerojatno naši jezičari) negdje treba ponudit neki način da se to makne, al nigdje ništa. I kemijá Žana, ovak, onak, ... i nigdje nekog regularnog puta da se riješi jebenog Oraclea. Bulji u taj monitor koji nadu ne nudi i pita Janka:
- Janko, ti znaš da tu nema uninstall za Oracle?
Janko pogleda u Žanu, očiju izbuljenih i ne vjeruje što je čuo, pa će:
- Kakav Anin stol?
Ovo sve i Mare čudno gleda jer dvije sobe dalje sjedi Ana i ona nešto radi s Oracleom. Žana i dalje vrti svoj film, bulji u PC kojeg od milja i sjećanja na bakino dvorište zove picekom pa kaže:
- Uninstall za Oracle.
Janko razrogačio oči i gleda u Žanu kao u sto čuda, i ponavlja pitanje:
- Kakav Anin stol?!
Mare u međuvremenu skužila šumove u komunikacijskom kanalu i pokušava im nešto reći, razjasniti smetnje, ali ne ide, ne može do riječi a ne može više ni od suza. Žana, opet:
- Uninstall za Oracle.
Janko, treći put, u totalnom šoku:
- KAKAV ANIN STOL?!
Žana, sad već počinje sumnjat u Jankovo mentalno zdravlje:
- ZA ORACLE, PIČKA MU MATERINA!
Janko, ljutito:
- KOJI ĆE JOJ KURAC STOL ZA ORACLE?!
Žana, u čudu:
- Kakav stol ?...
bolegr @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 3, 2007
Subotnje sam izlaženje među svijet eskivirao na ne baš najljepši način, ali mi je nepoznatim uzročnikom izazvana „rijetka“ bolest omogućila ostanak u krevetu i izležavanje uz nekoliko novih sustanara mi u pisanom obliku. Sjećam se kako sam ih uz adekvatnu naknadu usvajao ulazeći u nekoliko knjižara i kako sam zadovoljan pazarom otišao na kavu u Zaborav gdje mi se sa dozom ironije, svisoka, obraćao konobar koji unatoč svojih dvadesetdvije još uvijek deran, visoko pozicioniran u svojim očima jer je šef smjene u lokalu u kojem je i jedini djelatnik u smjeni.

Dogovorivši količine mlijeka i vode u toplom kavenom napitku ja se posvećujem knjigama, a on me, onako, ovlaš, sa visine, jer knjige ipak nisu u modi, pita šta se čita. Na moje nabrajanje jednog hrvatskog mladog književnika, jednog slovenskog filozofa svjetskog glasa i jednog pokojnog ruskog matematičara, isti me pita jesu li ti nabrojani – naši. Kako naši, pitam u nevjerici jer pitanje ne mogu dovesti u kontekst. Pa, veli, naši, Hrvati. Na moj niječan odgovor i pitanje kako bi on to da u umjetnosti, filozofiji i matematici postoje naši i vaši, nije odgovorio, samo je odmahnuo glavom i otišao sretan posluživati goste na terasi.

Dakle, tako tih u razvlačenju po stanu, nediran telefonskim pozivima, porukama, zvonom, ovo posljednje i tako ne ide nikako jer sam skinuo kompletan uređaj koji služi za komunikaciju sa ulaznim vratima u zgradi radi bojanja hodničkih stijena i shvatio da mi zvono niti ne treba pa ga nisam ponovo niti priključio, uspio sam se razgibati na relaciji soba – kuhinja, nabiti kilometražu kao prosječni ugostiteljski djelatnik u vrijeme fjake. Pokretala me ideja o hrani i pripremi dotične. Dan je senfa. Dijonskog. Ljutina nije bila iritantna i nije mi poremetila gastronekakve probleme koje sam uspio eliminirati nejedenjem onih slavonskomađarskih zamamnih receptura. Pošip korčulanski, Mire Radana, dobar je. Odličan. Skladan u svojoj punoći kojom ovija usnu šupljinu i mami na uživanje prje spuštanja niže. Dijelio sam ga ravnomjerno u čašu i lonac. Poštenije nije moglo. Ionako na kraju sve završi na istom putovanju kroz organizam mi.

Blago omamljen, ne vidno opijen, nevelikom količinom jakog vina zasjeo sam pred oltar nekadašnji i prozor u svijet kojem polako tamni slava. Oltaru – televizoru, ne svijetu. Svijetu slava ne tamni. Nema slave svijet. Nema je ni Svijet. Sve samo silan prostor, većinom nepoznat i nedefiniran, ponajvećma suvišan, a to shvatimo kad je već pomalo kasno. Vrteći daljinac i stišćući skoro ma nasumce gumbiće sa brojevima, dugo u noć sam pokušavao odgonetnuti zašto postoje, čemu služe određene vrste emisija koje su se vrtile po programima raznim. Odgovora nije bilo. Ne u katodnoj cijevi. Odgovor se pojavio rano ujutro, pri buđenju. Dok je nebo na istoku blijedilo i dok je cvrkut ptica postajao stvaran.

Tabanom i jagodicama osjetio sam njen palačni nokat nožni kako miruje. Noge su bile polusavijene u koljenu, u onoj opuštenoj pozi koja iziskuje najmanje naprezanja. Samo je spletenost i spokoj ono što ih grije. U ovoj pozi bok je najviša njena točka i sa njega se crta tijela spušta u udolinu tihog struka. Lagano širenje torza i ritmično podizanje rebara odavali su spokoj u parasimpatičkom funkcioniranju organizma. Usta su joj bila nježno zatvorena iako je donja vilica opuštena. Kapci su nježno prekrivali oči. Jedna se ruka poda mnom grijala. Druga je razdvajala jastuk od mekanog nasmiješenog obraza. Tišinu, neprobojnu poput vanilije, oplemenjivao je disanja njenog šum. Pogled mi je bio u buđenju neizoštren no shvatio sam da je dan počelo snom, a od ovakvog sna više je samo buđenje pored nje.
 
Uključujem radio. Originalna glazba ispunjava sobu i lagano proviruje kroz prozor pa, učinivši joj se to primjerenim, pruža svoje šape prema parkiću koji je u ovo doba pomičan samo u krošnjastolistnim dijelovima koje svojim lepetom krila uznemire leteći štakori koje neki zovu golubovima i prizemnolistnim uzrokovanim trčkaranjem Zmaja, majke mu i vlasnice njihove.

Jabučni ocat sa mlakom vodom. Kava. Voda. Četkica za zube. Pasta. („Oko za oko, pasta za zube“ rekli bi Magnus i Bunker kao dokaz pijeteta prema Starom Zavjetu). Zvono sa mobitela, jer je imitacija zvonjave. Kratak dogovor. Lagana šetnja do auta koji nije ni jedan od onih koji bi trebao biti već više nalikuje na punoljetno stvorenje kakvo je vozio moj otac dok ga nije odlučio umiroviti, golf poštanske boje, a ovo je loša španjolska kopija u sivoj boji. U vožnji podjela poslova.

Trešnjevački plac je izvor repromaterijala kada je destinacija sjeverno od Medvednice. Marinki diktiram količine i vrste povrćki. Popis je pozamašan, no ono što nema ona će uzeti od Tereze ili Jadranke i sve će me čekati dok se ja vratim sa sirom i vrhnjem, mesom i voćem. Kupovina kruha pokazuje pravi odraz nezdravog razmišljanja postpotrošačkog mentaliteta i zablude o planetarnom blagostanju. Na mojih traženih četiri dobivam peti hljeb kruha kao dobar kupac. Htijući smanjiti narudžbu kad sam već čašćen, gubim pravo na taj, tada četvrti, kruh. Uzimam sve i pitam ljude u redu iza sebe želi li tko jedan kruh besplatno. Svjež. U vrećici. Upravo iz ruku kruhotrgovkinje mi predan. Okrugao i taman. Polovica je okrenula glavu od mene kao da sam kužan dok mi se druga polovica zahvalila ljubazno ne željevši ovaj dar pekarnice preuzeti na se. Uzevši još i povrćke, kao osrednje opskrbljen dućančić mješovitom robom odlazim do ulice kako bih se pretvorio u čakača punoljetne limuzine sa početka dana.

Sva sila hrane, dostatna za malo gladniji školski razred truckala se u talijanskoameričkoj kombinaciji dvaju prtljažnika. U kabinama, raspoređeni poput ophodnji ruskih carskih vojnika, nikakvim posebnim razlogom osim životom, razdragani vozimo se put Žeinaca, mjestašca u pristranku malo iznad i malo južnije od rodnog mjesta pokojnog glavnog zapovjednika oružanih nam snaga i tko zna čega sve još ne. No, sva ta sila hrane bit će potrošena, pretvorena u kinetičku energiju visokog stupnja kosrisnosti za nas i zanemarivog za ljudsku vrstu ukupno.

Medvednica sa krive strane gledala nas je počešljana na razdjeljak koji je počinjao negdje ispod tornja i spuštao se slalomskom stazom. Sa sjeverne strane pozdravljali su nas balonaši u dva svoja zrakoplovila. Mora da je poseban osjećaj lebdjeti u tišini jdrilice, ali ni balon ne bi trebalo odbaciti onatoč šumu plamenika. Spokoj naš narušavaju tek sporadični lavež mladog kućnog ljubimca koji se nenadano našao u prirodi i pretvorio u čuvarkuću, buka sive crte koja spaja Krapinu i Zagreb.

Zemlja se ravnomjerno vrti, i hvala joj na tome, nekolicina ljudskih bića se manje ravnomjerno, a više prema potrebama, vrti oko stolova, roštilja, hladnjaka, no to se polako smiruje i ostaje samo rotacija zanošena revolucijom.

Mjesto neobična imena obogaćeno nedjeljnim našim posjetima ne primjećuje nas i mi smo zadovoljni time. Mještani su također zadovoljni, iako možda pokoji susjedi, a radi izgažene trave, ipak nisu. Zadovoljni. A mi smo obazrivi. Belot u našem dvorištu, a balote u susjednom. A kako i ne bi kada je nagib tla kod nas toliko veći nego kod njih. Toliko veći da je kuća napuknula po okomici, a radi loše izvedenih davnih početnih podzemnih građevinskih radova. Toliko je veći taj nagib, da bi u oglasniku mogla istinito proći ponuda osmišljena u stilu:

prodajem polovnu kuću na klizištu, nije prešla puno
(pogledati pod vevevetockamalosutlatockakom(a))

bolegr @ 06:59 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, rujan 1, 2007

...



Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom
Članak 263.

(1) Tko požarom, poplavom, eksplozivom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom,  električnom ili drugom energijom ili kakvom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne postavi propisane naprave za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrova, otrovnih plinova ili ionizirajućih zračenja, ili te naprave ne održava u  ispravnom stanju, ili ih u slučaju potrebe ne stavi u djelovanje, ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega.

(3) Ako su kaznena djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinjena na mjestu gdje je okupljeno više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(4) Tko kaznena djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.


...


Teška kaznena djela protiv opće sigurnosti
Članak 271.

(1) Ako je kaznenim djelom iz članka 263. stavka 1., 2. i 3., članka 264. stavka 1., članka 265. stavka 1. i 2. i članka 266. stavka 1. ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je kaznenim djelom iz članka 263. stavka 1., 2. i 3., članka 264. stavka 1., članka 265. stavka 1. i 2. i članka 266. stavka 1. ovoga Zakona prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

(3) Ako je kaznenim djelom iz članka 263. stavka 4., članka 264. stavka 2., članka 265. stavka 3., članka 266. stavka 2. ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je kaznenim djelom iz članka 263. stavka 4., članka 264. stavka 2., članka 265. stavka 3. i članka 266. stavka 2. ovoga Zakona prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
...



Nemar? Jako skup nemar. Nenadoknadiv. Sankcije? Očito nedovoljne. Nedovoljne za sedam puta beskonačno. Nadam se da će sve stati na ovom nesretnom broju...

Govoriti sada o predsezonskoj prevenciji protiv plamena za njih je kasno. Možda za neke druge nije...

Počivali u miru...

bolegr @ 15:46 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.