crta

Blog - rujan 2008
utorak, rujan 30, 2008
Sanader zadovoljan policijom, koliko se ja razumijem u medecinu, uz resornog ministra, djelatnike službe i određene (o)korisnike jedina zadovoljna nakupina.

Austrija odobrila Zagorčevo izručenje, poznavajući slijed događanja, bojim se za Zagorčevo zdravlje, to pravosuđe samo zdravstvu daje posla, nu Deše, a o svima ranijim slučajevima da nit ne govorim.

Rađenović prepoznaje batinaše, ali ne zna naručitelje, a da netko nešto konkretno pita porepoznate?

Ministarstvo graditeljstva ne da Horvatinčiću ulaz u garažu iz Varšavske, jel će možda morat heliodrom graditi za transport auta do garaže?

Američke i ruske pomorske snage opkolile somalijske pirate. Najava novog rasporeda i poretka?

Bavarski kršćanski demokrati izgubili natpolovičnu većinu, a austrijski koalirani desničari prešli četvrtinu. Nem aveze jedno s drugim, osim što su susjedi.

Predstavnički dom Kongeresa SAD odbio plan sanacije posrnulih banaka, nadam se da ove "naše" neće posrnuti bar još malo, a sve konotacije sa hrvatskim brodogradilištima su slučajne.

Hugha Hefnera varaju zečice, a on rastjeruje zečeve. Možda da pređe na neke krupnije zvjerke?

Baba Vanga najavila za 2010. godinu svjetski rat, a meni je već sad muka.





Pop-rak ne zaboraviti !
bolegr @ 08:22 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 29, 2008
Imam gradonačelnika koji mi je bolje od doktora Grudena objasnio kako imam problem. Da, Bandić mi je otvorio oči. Ali ne mogu mu na tome u potpunosti biti zahvalan jer mi je otvorio oči tako da gledam u govoreću Kosoricu, što je otprilike ugodno i skrupulozno kao humanitarni koncert borkinje protiv raka na desetu potenciju (za slučaj da navedene ovo vide: ova potencija nema veze sa potentnošću).

Nemam iza sebe desetak žestokih tuča niti jasne ožiljke kao uspomenu na iste. Istina je da ih pamtim tek nekoliko, a i to samo zato jer pamtim svašta i dugo. Kao što pamtim prepoznavanje prvih slova iz Sportskih novosti upirući prste u njih preko glave oca koji me poslijednevima poslije posla nije od sebe puštao, ili provjeravanje vreline zagrijane ploče štednjaka trogodišnjim dlanom, mama: "nemoj, tata je skuhao kavu", tata: "probaj pa ćeš znati", i tako naizmjence nekoliko puta dok se dlan nije spustio na toplu ploču i blago zabijelio, bez plikova i opeklina ostao, ali sam zato poslije u velikom luku oko štednjaka prolazio, dok sam danas rado bliže istome, tako pamtim i tih par tuča svojih, no sve su to bili rani radovi, predškolskog i nižerazrednoškolskog karaktera. Moj skor nije bio impresivan (2:3) jer sam ono nešto naučenog karatea obećao treneru ne koristiti na slabijima (tu ne računam deblje krajeve što sam izvlačio iz sukoba sa mlađom mi sestrom, da se razumijemo), nesporazume sam rješavao mirnim putem (u duhu nesvrstanosti u vojne blokove), a i da jeste ne vidim tu nekog razloga za samohvaljenje (i tako se već hvalim pamćenjem).

Sve nešto kao razmišljam ("kao" znamo zašo sam napisao, jel) je li to Bandić upire u žene kao rješenje, naputak policiji, kako pronaći nasilnike što bezbeli bezbolnim palicama haraju gradom i usred bijela dana i u bijelim zagrebačkim noćima mlate po narudžbi precizno k'o da su dostava pizza i ćevapčića. Nije čovjek lud. Definitivno. Riješio bi time i nezaposlenost i povećao postotak žena u državnim službama te omogućio muškarcima koji vole uniforme, ali ne na sebi, da ne moraju iste tražit po muškićima već im se i kakva žena za tu priliku nađe.

A nemam ni nabrijan auto. Nemam nikakav auto. Zapravo, nemam ni vozačku dozvolu.

Da se razumijemo, drago mi je da nemam ožiljke takve vrste (treće oko što mi je na leđima i što fakerski izgleda tek je ubod prozorskog kuta koji me nespremnog zaskočio) i da nisam sklon fizičkim obračunima (ne računam pomrčine koje su rjeđe od onih nebeskih tijela, ali kad se pojave onda se Đe-kil pretvara u Hajde) i zabole me ona stvar za promišljanja jednog fakina kamenih manira, samozvanog stručnjaka za postotke i provizije, pa makar me to koštalo nedostatka obljubljenosti milijarda žena jer meni je Jedna dovoljna, a ona veli da sam muškarac. S autom ili bez.

S poštovanjem
Vaš Šonjo
bolegr @ 10:49 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 28, 2008
Nekako mi se čini kako smo na ovim domaćim zemljopisnim širinama i dužinama svi stručnjaci u nekim stvarima. Pameti da ti pamet stane.

Evo naprimjer, roštilj. Ili, najbolje je meso samo malo začiniti i baciti na vratru, na žar briketa, duža mu temperaturna konstanta do drva, i to tako da ga samo jednom okreneš. Ili, nema boljeg od upacanoga u cijeđenom češnjaku, maslinjaku, peršinu i malo ružmarina pa kad se meso napije... Ili, najbolje čistaka na žar od drva, tvrdog, pa k'o da amerikanca predlažu (malo prvo slovo, velik o-smijeh). Naravno, nitko ne bi na struju i svi ubacili malo loze u vatru, osušen čokot, ne destilat, pa bi ovo ili ono, povrće, gljive, piškili bi, kakili, mentalno da se razumijemo...

Ili, nogomet. Izbor trkaćih likova koji bi trebali u kvadratićastim dresovima promovirati sebe, pomalo i državu čiji su kvadratići zaštitni znak. Kad se nogoloptački zbor treba okupiti i gonjati mijeh po livadi, svi odmah znaju da je bolje maknuti ovoga i staviti onoga, i da je strašno što su neki tamo kao u izlogu dućana dok drugi čame kod kuće (kao da ovi što čame čekajući ne bi bili u izlogu), da je onaj brz k'o zvrk, ali da mu tehnika nije jača strana, a da onaj drugi nema kondicije, ali ima kila viška... i tako u nedogled, sve dok se dan-dva ne slegne prašina nakon sraza, pobjede ili poraza, a što opet nema samo rezumtatsku vrijednost, ako nije po željenoj mjeri. već im i umjetnički dojam pa možda ne bi lbilo zgoreg reaktivirati vrsnu poznavateljicu ocjenjivanja tehničkih i umjetničkih dojmova, doajenku sportskog novinarstva da i ona da obol svemu tome.

A tek stan. Dok sam bio u multilemama oko kvadrature stana, uz napomenu da ovdje kvadratura nema mjernu ili izračunsku uporabnu vrijednost, već se lokalizira i na taj način lakše prati misao. Jer, tko bi je uhvatio kad bi neki virtualni kvadrat išli skupa s njom mjeriti? Negdje na planeti Kanca-Manca, na štatijaznam kojoj zemljopisnoj širini i za sedam većoj geografskoj dužini? Nitko, pomislim skoor. Ali uokolo, sve izbornik do izbornika. Slušam ih. na pol uha, što bi rekli. Te tamo su zgrade stare, tko zna kak'e su instalacije. Te kvadrat ti je ovamo jeftiniji i mo'eš imat sobu više. Te tu nema parkirnih mjesta i to što nemaš auto nije važno jer šta ćeš kad ti gosti dođu, ma jebemese, nek taksijem il' pješke dođu, a i garaža je pun grad. Te tamo je mirnije, imaš u blizini vrtić i školu, kao da ih nema posvuda, a djeca mi još ni na putu nisu.

Ma, svi imaju pravo, i svak je sebi najpametniji. Jer da nije tako, pretvorili bismo se u crnu rupu: svi bismo se nagurali u jedan stan, jeli istu hranu, samo ne znam otkud bi nam bila, al' u crnoj je rupi dobro i bez hrane, a nogomet ne bi imao tko igrati jer bi svi bili u gledalištu. Dobro, ovo posljednje možda i nije loše.

Meni moja je konačna i izvršna. Jedino ne znam, je li kvadrat stana nad hipotenuzom skuplji ili je upravno proporcionalan?

bolegr @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Sjedimo. Jedan pored dugoga. Lakti oslonjeni o mramor i ostatke niklovine što premaz je bio preko čelika kvadratnog profila. Pogledi preko kavenih šalica uprti u stijenu od zrcala odraza zakrivljenog za obline posloženih čaša. On kratku kavu. Ja još kraću, sa oblačićem mliječne pjenice.

"A zvalo me da kad sam već u ekipi i da odglumim, moj Aka, i šta ću. Pitam, a kako ću ja govorit, ne mogu ja to izvuć. Veli Dado da ne trebam govorit. Samo vozit. A jebateled, ja i kombi! I ponâvljali scenu sa slijetanjem masu puta... sve dok ja nisam zajeba i sletija onâko, slučâjno. Ma šta ću't pričat, vidićeš."

Luka. Marlbaro man. Sporedan lik u kinu, sporedan lik u Lici, i u jednom hermetičnom crnjaku, iako, znam ja da treba vremena da se Lika prođe, naročito kad vozi Luka, a taj ga vozi baš ko u filmu, pamtim, ali predugačko brate mili
(jeb'ga, Dado, a mog'o si odrezat jedno dvajes', minuta naravno, i ovo nazvat "Sto minuta Like"), razvodnjeno k'o Jana, 'oćureć Gacka što je plastično ambalažiranu mjerka Ivo Gregurević k'o da ne vjeruje svojim očima i sljedeće što mu napamet pada je zrak, konzervirani, pa se uplaši za ono svoje čedo, a što meni sjećanje odvede u neke druge projekcije rađanja novog čovjeka kad ovaj današnji zastrani. Predugačko za gledat', k'o ova moja rečenica. I uza sve glavne aktere grupe tih isprepletenih priča, meni Luka, baš kao vezni igrač u polju što je spona između obrane i napada, glavni junak filma. No to je ipak film, i to gledan mojim očima.

A knjiga
, ne znam ja glavne junake ove knjige, stran mi malo taj prostor, zagubljen u vremenu. možda tek prepoznam zeru nekog karaktera, ali cjelovit gledano - ne znam. Ne znam ja glave junake ni drugih nekih knjiga i nije neki veliki žal u meni što ih ne znam. Jer, budimo ozbiljni bar malo, šta bih ja sa njima? A i kad ih trebam, lako ih sam izmodeliram. Ionako su svi ti glavni junaci, manje-više, pročitani (i baš sad, zapleše mi, iz neke vijuge istrčala, melodija po glavi "... glavni junak jedne knjige...", zatitra Željko Bebek glasom i očnim kapcima). I jest da se neke knjige pročitaju, a neke čitaju, za glavne junake to ne vrijedi, tc, a-a.

Filmovi... Knjige...

Meni su ipak najdraži oni glavni likovi svojih života. A njih imam blizu.
bolegr @ 10:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, rujan 27, 2008
Je li kritički osvrt jednog glazbenika i čovjeka oboljelog od bolesti, na promotivnu akciju umotanu u humanitarni rad borbom protiv te iste bolesti (jebo taki pi-ar, svisci bolje umataju), a kojom se pokušava okoristiti neka nadripjevaljčica (bit će klika oko nje jer sumnjam da bi ova to mogla osmisliti), nešto što bi trebalo cenzurirati micanjem izdvajanja ovog blogera na naslovnici? To je pitanje za one sa više ingerencije, a i pameti od urednika naslovnice ovog blog servisa.

Kod Moodswinger pročitajte detalje o cenzuriranju njene najave bloga na naslovnici, a poslije toga odite do DukesDa pročitati inkriminirani tekst.

Preporuku za DukesDov tekst Pop-rak i blog Vas molim, ostavite i na svojem blogu u znak podrške borbi protiv cenzure.

Gastroblogu, Bjegunki i 100licama isprika, no u znak protesta ja svoje posljednje najave skidam sa naslovnice.

Ponvaljam: čitati DukesDa! Hvala.



bolegr @ 01:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
Jednom, davno kad se idilu dalo prepoznati na svakom koraku, kad se materijalna sigurnost kupovala dojčmarkama, a ljubav prijetila rođenjem, Hibiskusova je rođakinja, što cvijet svijetu pokazuje toliko kratko da...

(ne ide... ovakav bajkovit i liričan početak zahtijeva dobru razradu, pristojan vokabular, crnobijelo raslojavanje likova radi jednoznačnog prepoznavanja, rasplet i poantu, sve uvijeno u barokizirane opise,... ne ide...)

* * *

Ovih mi se dana sve nešto vrti oko nekih gradova sa tramvajima što su me vozili u određenim periodima metamorfoze od mene-perspektive do mene-sada. Je, vrti mi se i povremeno u glavi, ali to može biti od nedostatka kisika jer sam upravo u već natuknutom nekom međuvremenu i međuprostoru...

(a ni ovo mi nije... sve nekako kao da sam već rekao, da nemam više šta...)

* * *

A sve je počelo kad sam kod kumice Štefe u nedjelju...

(lažnobiografski ne bi bilo danas pristojno,... bilo bi to kao da ateistički ručak kakav petkom naručujem u nekom poštenom vatikanskom restoranu...)

* * *

Josip, sin Ivanov u goste poziva. Veli, "dođ bâ, znâš da će ti Saraj'vo sve rane zalijećit. ono, jes nema mora, ali koke, provod, sve bâ nako kako ti treba...". Kud baš sad? "Kud baš sad?" pitanje što lažan alibi samostojeći glumi, poput onih čarapa što pod trapericama kliznu niz vitu žensku nožicu pa natjeraju bokove da se promeškolje, zaigraju ples što srcu ritam brži udari. A mjesto je pravo jer od Sefarda pa do Turaka, preko svih Slavena što se jugu zaputiše...

(a započeo ga k'o da ću dodatak Bibliji pisat pa sa iste na noge najdraže otišao... a za razliku od nogu, pisanje baš i nije nekô... ne ide...)

* * *

(ma, ne ide danas da jež ježa, i zec zeca... a gelede mede, petka 'oćureć, svi vi ostali što čestitku čekate, uzmite broj... a nu, redomad, brojomat, redni brojoslijednik, pokvario se pa baca osmice samo...  na vama je tek da dok čekate za devedeset stupnjeva zakrenete papirić u bilo kojem smjeru, a znate i zašto... ako ne - ne brigam, znam tko zna...)

bolegr @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Zbunjen postojanjem, u pješačkom sam prolazu i međuvremenu.

Jutro je poput snova (pridjeve prikarfioliti po želji).





Petak ti, snen i jutaranj, virovitičnom pahuljom čestitam. U&Z.

bolegr @ 07:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 25, 2008

Mi muškarci definitivno znamo tajnu svemira.

Sve ostalo je  ~ ~ ~




;)
bolegr @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Nekako mi hodanje bolje ide nego što mi vožnja tramvajem stoji čak i kad je stajanje u pokretu, a naročito kad treba izvjetriti prostor između ušiju poslije smjene u rudniku, a to dovodi do slučajnih susreta sa sobom iz nekih drugih dimenzija. Ne znam kako bi Sartre objasnio ovu moju slobodu i slučajnost susreta, no određenost kretanja putanjama zadana je mogućnostima, a navedeni susreti velikim zamahom što vrti kotač građevinske industrije u centru grada.

Hladni kišni jesenji dan izgubio sve kolorističke karakteristike. Trešti hiltica, zvuk one ostarjelom kolomašću zacrnjene glave što vibrira, udara i prenosi to na podlogu do načinjanja konzistencije dotične. Vika i galama što dopire do ušiju oguglalih na decibele i nenaučenih na razaznavanje moduliranih šumova zvanih prijekori i naredbe zrcale se bezuspješno u praznom i zastrašenom pogledu što jednak je onome koji ukazanje kakvo vidi. Zaprašene levisice (je, i odmah odnekud iskoči Danijel Popović...), zabijele se adidas tenisice, rukavi neke jakne bivaju posuti tim prahom i kao da je neki sasvim drugi prah, neka čarolija što odvede prolaznog slučajnika što sam ja, u neko malo švarcvaldsko mjesto bez da me na išta slatko imenom asocira.

Hladni kišni proljetni dan izgubio sve kolorističke karakteristike. Sveo ih na žute zaštitne šljemove na koje su neki šeretski dodali brojeve pokušavajući na taj način približitri se vaterpolu jer u bazenu buduće podzemne graže jesu, samo voda fali, i u narančaste prsluke što su sapeti oko tamnoplavih kombinezona povećavali vidljivost nositelja koja je bila bitna vjerojatno samo nadzorniku zaštite na radu i dobavljaču istih. Upravo to su bile i najvidljivije zajedničke karakteristike ljudskih mravaca, pauka, pčela radilica, riba čistačica i još kojekakvih drugih bjakovotih poredaba.

Spušten u grotlo strojeva i ugradbenih materijala, izgubljen u sličnosti naziva i alata od slabe koristi u početku bio. Supi, od milja nazvan svojom najčešće korištenom rečenicom. "zu fil arbajt" ** iza kojeg je dodavao i "ih bin mide" ***, Kurd što je u vrtlogu nama dalekih događanja uspio prijeći tisuće kilometara tla poprskanog krvlju raznih zaraćenih strana i dokopati se gazda Kurtovih maćehinskih skuta.

Cu-fil-arbajt Supi radi za dvanaest maraka po satu, dnevni mu trošak četiri dema, a za kući slati ostaje dvostruko, spava ilegalno u pretposljednjoj garaži na peroferiji stambenog naselja nastalog podno obronaka umjetnog brda stvorenog od ruševina, uspomene na savezničku odmazdu nad gradom zlata, i sretan je ko malo prase što bi nepojedeno ostalo u njegovom društvu.

Zaškripi kran u okretu, zatrubi auto u prolazu. Otvorim neke podkapke što mi kao koprena, mrena preko otvorenih očiju bila, Cu-fil-arbajt Supi nestane sa onim prahom skupa što se otresen sa jakne rasprši posvuda, prijeđem na nekad žutom, sad izblijedjelom (onežutjelom?) pješačkom prijelazu na drugu stranu ulice.

Bauštela, maleni Babilon, pomislim i
nastavim put sljedeće slike.


__________________________
*     petkouvertirna virovitična pahuljica
**   Zu viel Arbeit = puno posla
*** Ich bin müde = umoran sam

bolegr @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 24, 2008
Već neki dan zaredom prolazim pored istih izloga na potezu od stotinjak metara Heinzelove ulice i skoro bih mogao sve dućane nabrojati od jednog ćoska do drugoga, zamalo kao Valentine Dussaut koju glumi Irène Jacob u Kieslowskijevom Crvenom, šanku kad leđa okrene i pobroji redoslijedno pića što na polici posložena čekaju svoje konzumacijske egzekutore, a počev od kafića tamnog interijera, trgovine poklonima (jelda zvuči glupo gift shop na hrvatskom bez obzira je li kao obična ili glagolska imenica?), trgovine novcem, parketima... (ove tri točkice su oznaka ulice što prekida niz zgrada), pa kiosk, kinez bez hrane,... (pa opet tri točkice ali zato jer mi nedostaje par metara), buduća čokoladnica,... Vratim se točkicama na nedostajućim metrima.

Iz nekog drugog svijeta, kroz nečist izlog, kontura se nazire što bočno nad konjoglavolikim strojem nadvijena proizvodi ritmična pomicanja zraka koji rezultiraju napinjanjem bubnjića u stvaranju zvučne kulise male željeznice. Sam među strojevima i obješenim krznima i kožama, popravljač.

Kako mi posljednjih par dana lijevi džep ima rupu što bi mogla pandanom trećem oku biti jer sagledanje inače nedostupnog bezdana podstave omogućuje, jer dao sam srediti desni još proljetos u Osijeku, zakoračim u unutrašnjost ispunjenu teškim mirisima i onim tihim ritmičnim trketanjem.

Uvodna izmjena pozdrava i najava potrebnog zahvata što zahtijeva sposobnosti i alat u podjednakim omjerima izbacila su dopola dogorjelu cigaretu iz usta okruglaste prosijede neobrijane glave, probudlia oči i zakovrtnula moždane vijuge u smjeru proizvodnje riječi. Po zidovima koji se ustvari skoro nit ne vide, vješalice zaogrnute raznobojnim vrstama koža, krzna, jakne, mantili, bunde, sakoi, psrluci, hlače,... jedino čarape kožne vidio nisam, ali tko zna. Za mašinom jednom sjedi, druga na dohvat, treća malo iza, pa veliki stol što za seciranje služi.

Na moje "za koliko to može biti gotovo?" odgovara da mu treba dan, ali ne radi bilo čega drugoga već radi insipracije koju uhvati kad neki veliki zahvat mora odraditi i ne prekida ga ni za šta na svijetu.

Pokazuje kožni mantil rastrančiran na milanski i objašnjava mi kako treba u kroj ući iuhvatiti ritam krivulja kako bi popravak imao smisla i kako bi konačni izgled bio zadovoljavajući. Prvo njemu, a onda klijentu. Jer nema više dobrih majstora. Evo tamo, crni sako, pokaže mi na vješalicu iza leđa, imao je čovjeka da radi za njega, sedam hiljada mu je davao, a on, taj čovjek, da prostiš zajebe stvar misleći kako se nešto može zbrzati. A to ne ide i gotovo. I ništ, otkaz mu dao i sebi posla napravio sto minuta kako vidi. Nema dobrog majstora nigdi. Evo, bilo ih u Zagrebu dvjestaosamdeset, a sad ih osamdesetčetir. A posla preko glave, da ti pamet stane. Samo, treba radit, govori...

Iz riječi frca poznavanje anatomije, strojarstva, a iz očiju strast neka. Spominje nacrtnu geometriju, godine provedene na falkultetu nezavršenom (nije bez krova već bez posljednje godine), što su mu primijenjena znanja u amanet ostavile...
Preda me stavi komad plohe rezane široko, ali tako da rukav u konturama prepoznajem što i velim, a on, vidjevši poznavanje osnova tehničkih znanja, nastavi o krivuljama, o trećoj dimenziji koju nadrimajstori zaborave, pa kad za globus kartu žele načiniti rade čudo neko neprepoznatljivo urade, za razliku od njega što dvije reklamacije na tri tisuće radova dobije, o svojih trideset godina žuljanja singerica i pfafovki od Vinkovaca pa do Zagreba, o godinama rada za Talijance, za Nijemce,... A sad, za se radi. I za budućnost, za kćer. Veli da sken-strojeve sa softverom pripadajućim želi za nju, osamdesetiljadaeura koštaju ali vrijede, pa da salivenu odjeću može klijentima nudit. A dobro zna da još uvijek nema do mirnog i odmjerenog ručnog rada. Ali, tko bi tolike sate platio...

Zato, on popravlja.

Pogledom prešvenka stijene radionice pa kao da se prenuo iz zanesenosti inicirane mojim ulaskom, namigle "samo Vi donesite svoju jaknu kad god Vam paše, napraviću najbolje, ja sam tu stalno".

Zahvalim se na vremenu što sam nehotice ukrao, iskoračim na ulicu i vratim se u rujan dvijetisućeosme.

Jedan poseban prostor, jedno posebno vrijeme.

Popravljač
dotrajalih materijala, loših izgleda, tuđih grešaka. Popravljač Zoran.
bolegr @ 12:11 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008



bolegr @ 16:04 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Kad odbaciš suvišne riječi, ne ostane puno. Ne ostane ništa.

Budućnost? Aha.




bolegr @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008
Opičila žega do te mjere da je kamen dozrijevao. Valja se samo sa broda u polje uputiti i pratiti znakove, nemaš nego dvje ceste na otoku. Voziš do Amsterdama preko švicarskih Alpa jer se konj od tebe u zadnji tren sjeti da ima zabranu ulaska u Sjedinjene Njemačke Države, pa stigao kao da linijsku rutu autobusno gonjaš svaki tjedan barem. Drndav taj asfalt i vjerojatno će jednom kasnije postati prototip za izradu ležećih policajaca, a koji bi da ih ovdje i sada ima taman popunili rupe, poravnali ovu svedimenzionalnu šalu od puta. Samo treba vozit i na križanju glavnih cesata skrenut prvo lijevo pa desno... je li tako rekao? Da je sad imati nomadsku komunikaliju nazvao bi Olivera i ne bi dvojio. Ma ne bi ni onda nazvao. Pa postoje znakovi, zna čitati.

Pentra se malo četverokotačnopogonsko dvodimenzionalno Subaru čudovište. Poskakuje kao kakvo divokozle. Gudi makina, ali nema zamora i stajanja. Konačno, prešavši sedlo počne spuštanje u prostor što kao da su talijani gledali kad su zastavu crtali: zeleno, tamnozeleno bilje, bjelasa se kamen i crveni zemlja. Da nema motornog pogona, cvrčci bi nadjačali sve druge zvuke i ovili tišinu. Mali raj.

Dokotura se do raskrižja, uspori, motor utiša, a oni cvrčci navale. Usred svega blaga osim sive zmije stup je sa žutom glavom od dvije ploče. Procvjetala agava. Stončica desno, Plisko polje lijevo. Stisne papučicu gasa i volan ulijevo okrene pa nastavi veselo tandrkanje. Još, prema priči, kilometar-dva pa osvježenje u hladovini. Stisne japanku koja prenese silu na japanca pa svi skupa poskoče kao srednjeprugaši kad uđu u zvoncem odligdlingani posljednji krug.

I uza sve teorije relativnosti i dilataciju vremena koja do izražaja dolazi naročito pred kraj putovanja, ovo se posljednje oteglo i zakompliciralo. Ali, valjda tako tre... Jebote, pa dolje je opet Vis?! Kak?!

Spusti se u mjesto, pokuša u mislima prevrtiti i naći govornicu pa kad ne uspije, a do pošte mu se nije dalo guziti s autom, ode do Boja nazvati. Nervozan kao leptir, znojan kao srdela na plaži dohvati slušalicu pa zavrti po brojčaniku. Iz daljine neviđene što adresu Plisko polje ima, nakon objašnjavanja i prepoznavanja dijelova putanje i krivog skretanja, konkluzija je ispaljena kroz smijeh što nije našao odraza na licu s ove strane žice:
"A, Mile, biće da su se dica poigrala pa okrenila ploče. Aj ti lipo ope pođi, samo ovi put skreni udesno. Čekamo te."

* * *

Sa Kognitivnim Disidentom je odlučio skoknuti do Egipta, no kako put do tamo vodi preko Krete, propalog izvora dodatne zarade koja bi uopće omogućila daljnji put, a poradi dovitljivosti grčkih plantažnih mafijaša što umjesto plaće časte vožnjom do makedonske granice, okrenuli su cipele za stoosamdeset, za što im je trebalo cijelo pivo popiti.

Sunce tuđeg neba ne grije toplinom kojom to kod kuće radi. Naročitoa ako je veljača, a tuđe nebo ojsterajsko. Nebo hladno, blijedosivo i suho. Negostoljubivo. U kaputima boje kasnog stadija socijalističkog samoupravljanja, sa kožnom torbom što brata u Dudekovom gastarbajterskom koferu iz posljednje epizode Gruntovčana ima, sa postarijim Nikonom za tu marku skromnih performansi, sa par stotina maraka u džepovima, sa voljom za put i prijateljem na bečkom konzervatoriju krenuli su u goste nenajavljeno kao da na kakvu neobaveznu poslijepodnevnu kavu.

Kolodvor, kovanica, govornica. Ovom brojalicom započet je trijalog nesporazuma što je sretno završio i to ne natpolovičnom većinom već čistim konsenzusom.

"Bok Rače, kak si?"
"Ej dobro sam Disi, a ti?"
"Evo dobro. Jeis za kavu?"
"A ja san ti u Beču moj ti."
"Znam, zato te i pitam, evo i Ka i ja smo u Beču."
"A jebovaspas, niste normalni! Pa kako ste došli? Otkud?"
"Vlakom. Iz Zagreba, kako drukčije. Došli ti na kavu što sam spomenuo."
"A budala... a šta se ja opće čudin. Vako, sjedite na es-ban ..."
"Ama samo reci becirk i ulicu, naćemo te."
"Četrnaesti, Ulica ..."

Saznavši jednu od ključnih informacija i usporedivši trenutne položaje kazaljki na satu, zaključe kako vremena za lagano krivocrtno, orijentacijski kontrolirano kretanje imaju dovoljno.

Umjesto na S-bahn prvo odu na pivo i ne spremni kao Ivica Kostelić već nespremni kao što ničim opterećeni ljudi mogu biti rašire kartu grada umjesto stolnjaka u nekom polupraznom mračnom baru gdje su jedine dvije svijetle točke bile reklama za Tuborg i butina prekrižene noge naslonjena na sivilo na crtu ispeglane nogavice muških hlača.

Uz konzultaciju sa zlatom i maliganima iz tekućine što ih je krijepila, pronađu optimalnu rutu od ruba Kärtnera prema sjeverozapadnim gradskim pokrajinama. Povuku crtu izlomljenu kao stolarski metar, i skreni lijevo, skreni desno, krenuli u nepoznato kao kakvi moderni argonauti. Grad k'o grad, rekli bi. Srednjeeuropski, nalik Budimpešti kad joj oduzmeš tri frtalja širine Dunava, nalik Zagrebu kad dodaš još po jednu voznu traku ulice i zgrade za kat do dva digneš. Drveće jedino iste veličine. I ljudi. A dvojac što ne zna da je bez kormilara, za što je potvrda trebala biti u vidokrugu jer umjesto aleksandrijskih mošeja i afričke prašine među nožnim prstima, uokolo njih posthabsburški snijeg u najavi, a nožni prsti pothlađeni i mokri.

Satipol hodanja uz pauze što su učestale radi potrebe za rješavanjem tekućih problema nastalih sustavnim testiranjem pivskih uradaka već je bilo prekoviše za noge im, otežale za one molekule što se u tijelu zadržavaju dulje od čiste tekućine. Još par koraka i iza ugla bi se trebao pojaviti studentski dom. Onaj što je hodao po Mjesecu, ili po pustinji Nevade, po ičemu od kud je mogao vidjeti tamnu stranu Mjeseca, svejedno za ovu priču, ponovio bi riječi o malim koracima i vjerojatno im dodao pokoje skretanje.

Evo, korak, dva, i ... umjesto zgrade studentskog doma što opis su upamtili kao sivu položenu prizmu bez imalo arhitektonske vrijednosti i bez imalo ljepote i topline, pred njima, prekoputa ulice u koju su ušli, onaj je isti bar sa Tuborg reklamom i vjerojatno onim istim bijelim butinama što su se lijepile za hlače boje zimskog bečkog neba.

A stanje duha i tijela na razini prazne pivske krigle ili što bi kakav šeret zagrebački uspio izvući iz sinusne šupljine, ostarjelu pošalicu što bi nam umjesto četrnaestog becirka bila bližom. Kako najlakše doći do Vrapča? Samo skreneš.

* * *

Šuštanje lišća pod nogama utišano je za onu količinu koliko ga je zemlja zimi probavila. Odmetnuti se u šumu, pobjeći sa asfalta što se nudi nakon podaščane poučne staze prilagođene ljudima što kretanje smatraju darom kakav se ne cijeni dok ga se ima. Nagibnost početka staze je veća nego li je pamtim, a i nekako ne vidim one oznake što The Richest man in Babylon nosi na sebi.

"Malo ćemo lijevo skrenut... poslije ćemo malo desno i na stazi smo..." neuvjerljiva je laž koju svjesno trpi dok ga ispod oka gleda kako vođu što put zna glumi. A vidi se da glumi jer to ne radi na za to predviđenim daskama već prelazeć preko debala što su poklekla pod konzumacijom prekomjerne doze vremena, nametnika i lanaca lugarskih motorki.

Odnekud se čuju glasovi, tenorski lavež psa, a moraju se čut kad je nedjelja i tisuće se ljudi zaputilo špartati medvedničke padine. Negdje se neprirodno zaplavi komad grmlja, a iza leđa, od mlina se javi i motor nekog vozila. Ljudi.

Pokušavajući zarasle utore traktorskih guma objasniit kao stazu prečicu koju šetači izbjegavaju radi strmosti, ne hvata se za slamke već za stabla što su uspjela preživjeti okrutno djetinjstvo savitljivosti i postalo ozbiljan kandidat za dugotrajan život.

"Evo nas, vidiš. Kako god se kretali, kako god skretali, uvijek izađemo na stazu." konstatira zadihan i ozaren ne srećom što je ugledao šumskoprometni znak već što je gleda ovdje i sada, u šumi šumova.
"Da." veli mu nasmiješivši se pomalo pokroviteljski i sa dozom zadovoljstva jer je ipak uspio.

* * *

Mala skretanja.

Otkloni koji nas učine ljudskima jer život nije pravocrtan let po vremenskoj ordinati i te otklone treba čuvati i s njima živjeti jer oni su ukras što nam daje za pravo kad mislimo da smo za sad krajnji izdanak Prirode i kad osjetimo kako je duša jača i od riječi.

bolegr @ 14:13 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Vidio sam te kako na brzinu iz pokrajnje ulice utrčavaš u ulaz kuće. Zavijorila kosa poput zastave, hod lagan i poletan, žustar, žuran. Ključevi su već pripremljeni bili, no opet si ih po torbi, što bunaru je nalik veličinom, tražila. Nestala u mahu, poput opsjene i da nemam vjeru u ono što vidim, na to bih i pomislio.

Vidio sam te, u mantilu crnom, što si ga kod uspinjače prepoznala usred ljeta jer, kako reče, baš ti pristaje. a tebi, etalonu sklada pristaje i najobičnija jutena vreća proparana na bočnim mjestima kroz koje ruke izmile, vretenaste, vite, i na vrhu za glavu, harmoniju što zajedničku imenicu kristalizira - ljepotu.

Izazvan osobnom prognozom vlage što se ukapljuje u višim slojevima atmosferskog omotača odlučim promijeniti smjer kretanja i naletim na Sunce. Jedino, vječno. Što će me grijati, uvijek i zauvijek.

bolegr @ 08:07 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2008
Probudim se u pozi iz naslova, samo vodoravnije i shvatim kako su mi rečenice iz knjige pored uzglavlja nekontrolirano vršljale glavom, a što je dobro jer je to znak da imam i uzglavlje i glavu i prostor rečenicama za manipulaciju jer nikad se ne zna što se iz svega može izroditi. Uglavnom su to igre, ali ponekad se i kakva ozbiljna misao začne tu. Gledam ovu posljednju riječ pa se nasmijem na njeno nomadstvo, ali to me brzo pusti jer počinjem vrtjeti film unatrag, kroz upravo za zapad otišlu noć.

Nedavno gledan neki film što orvelovski tjera na katatonično stanje, snimljen u crnobijeloj tehnici radi pojačavanja dojma diktirane monotonije, pomiješao se sa knjigom koja mi je uz, u bookmarker pretvorenu plavu razglednicu, noćas u krevetu društvo radila. Sveobuhvatna ljudska povijest pretvorena u desetak civilizacijskih koraka, omeđena vlastitim inovacijama što smisleno poredane tvore neumitnost smjera kretanja obrušila se i prikovala me snagom hladnoće dna zračnog stupa koji se u svojoj dvotonskoj, nema veze sa glazbom već sa masom atmosfere nadamnom, potencijalnoj energiji spustila nad pokrivač koji nas je dijelio.

Smislenost mi se učinila suvišnom i luksuzom kojeg smo sposobni odreći se uime neobjašnjivih događaja što nas odrediše i prije nego smo se upoznali. Sebe same. Međusobno.

Vremenski interval između ideje o potrebi saznavanja točnog vremena mjerenog po Greenwichu, uvećanog za dogovorno sat vremena predviđenih za srednjeeuropsku zonu i trenutka gledanja na približno točan sat što trepće sa mobitela odrednica je čiste subjektivnosti realnog sada pa time smao meni vjerodostojna i bitna.

Ne čitam novine. Ne gledam televiziju. Ne pratim vijesti nabacane po sedmom kontitentu. Vrijeme treba koristiti za drage ljude. Jer, sve je manje i vremena i ljudi.



Nisam li već jednom rekao da je nedjelja imala i ljepših primjeraka?


bolegr @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, rujan 20, 2008
I tako, umjesto konačne kulminacije, krešenda što bi zatresao cijelo čudo danas ispisanih riječi, rečenica, opisanih događaja i raspleta koji bi otkrio model djelovanja pred jutro, meni se sve stuži, utihne, zašuti i gastritični želudac zavapi u muci što nadilazi sve nedaće koje bi mogle uslijediti ranije napisanim rečenicama pa prestanem sa fikcijama, prestanem sa prijepisima, sa najavama... sa svme prestanem.

Samo, poželim jedno. A to ni sa čim maloprije napisanim veze nema, a k'o kuća, k'o susjedstvo samom Svemiru veliko. I još uvijek moguće. A tu je. Jest.



bolegr @ 00:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, rujan 19, 2008
Preskočivši kaldrmast Izlazak na autocestu jer rođin kum još nije riješio nešto sa onim što bi trebo istrest par dajčeva asfalta pa potaracat sve to, a moglo bi se sad, kad se sve isprazni, kad svi odu otamo, i preskočivši sve svete rokove i kapele svih veličina, presretače i naplatne kućice, pa se spustivši direktno u širi centar grada, direktno iza Prižbe iz koje se ontološki petkom šire i ravnopravno pletu mirisi termički dorađenih jestvina, ribe i četveronožnika, tamo pored garaža gdje ima jedno dobro mjesto, a ne plaća se, vidimo Trgovca Srećom (koja nije droga, da ne bi bilo zabune) kako se izvlači iz auta kroz jedva otvorena vrata oslonivši se o volan teškom desnicom.

Išeta preko pošljunčanih prilaza garažama, unatrag zavaljene glave, zagledan u vrh staklene prizme o koju se odbijale svjetlosne zrake noseći informacije o bakrenoj boji vrha nedaleke zgrade čije su podrume nastanili mastodonti elektroničkog života udahnutog daleke zimeske olimpijske osamdesetčetvrte. Iza bi, ako do toga uopće i dođe, trebao niknuti onaj crni četvrtasti, da prostiš kurac. Uhvati ritam svjetlosnom signalizacijom zaustavljenih kolona automobila i krene prelaziti ulicu nonšalantno, kao što dvorište roditeljsko prelazi, postavši svjestan činjenice da je na suvozačkom mjestu ispod bunta oglašavačkih novina ostavio mobitel, a bez njega je kao bez ruke. Okrene se točno na punoj crti i krene u smjeru otkud je i došao, ali samo pješke i samo do auta.

* * *

Preskočivši čekanje Nagiba, i to ne nekog Sarajlije što ljeta provodi po Jadranu i što sam sebi nadimak od imena za slovo skraćeno stvorio, već bočni i tehnološki pomak u šinskom putničkom prijevozu, osoblje koje joj nije dalo besplatan sendvič jer joj je rezervacija od danas, a besplatne stvari dobiju samo ranije najavljeni putnici, i dosadnog pohotnika što je buljio u njezine pušapirane sise, dolazak na Glavni kolodvor gdje ju je čekao njen Velikan umoran od nerada srijedom i ljubomoran na šefa do te mjere da ne vidi ništa drugo, puštamo je da se oslobodivši se zatelebanog djelatnika tjedna u jednom profiliranom trgovačkom preduzeću, zavuče u svoje kvadrate koji su uvjetni kad je u pitanju posvojni pridjev, a brojni grupnokoličinski jer je mater i dalje sponzorira svakomjesečnim slanjem tvrde valute iz Meke i Medine gastarbajterluka s objašnjenjem da je bolje da kćer ne traži sponzora po bijelom Zagebu jer na svašta može naletit i da će se za nju već nać neki njihov lokalni.

Odbaci kofer veličine dječjeg lijesa na pod pa se zavali u fotelju žmireći i pokušavajući se osloboditi repova koje za sobom vuče sa obale. Opet svakojutarnje buđenje i jurcanje do ureda, čeprkanje po novinama, beskrajno zivkanje, obećavanje, sve do debelo iza podneva kad može na porciju razmjene krucijalnih informacija o prošlotjednim morskim avanturama, o zgražanju nad zlom koje po Zagrebu prijeti odsvakud, o nepristajanju na zajednički život sa velikanom jer mu otvoreno veli da nije sigurna je li on taj pravi, o trendi cipelicama koje nije stigla u Splitu kupiti, a boji se da ih ovdje neće ni naći jer ovdje je sve tako bizrano i banalno, o drkici u tajlandskoj kući, o, o, o...

* * *

Mrzi te idiote što nisu u stanju napraviti novine koje ne ostavljaju tragove. Evo, svo je crnilo sa sitnih slova sa stranica prstima preslikao na žutu kožu trosjeda. Podigne oči preko očala koje tek dva reda slova pokrivaju u pogledu i zagleda se u udaljen zid. Nije dobro. Prošla su vremena akumulacije, jezeru vodostaj stagnira, opada rećemo čak, jer hladni pogon košta, a već više od dva mjeseca ništa.

Sjeti se one priče o Musi i janjcu. Nije da se ne može svakako objasnit ta poslovica. Počeše se po lijevoj podlaktici. Možda je ipak krivo procijenio posljednju žrtvu. Tko zna šta se sve krije iza naivne face dječjeg oduševljenja na prvu loptu. A i trebao bi se riješiti ove visokopozicionirane kaznionice. kako mu ta riječ prođe kroz glavu osjeti neko skoro opipljivo zadovoljstvo što je ovdje gdje jest, čak i ovako umoran jer zdravlje je bitno, a srce treba pazit.

* * *

Ipak je je dobro ubola taj godišnji, zaključi otvarajući oči. A i boja joj baš paše, neće morati trošit na solarij, na kreme. Sreća da je trajao. Tri tjedna nije mala stvar dobiti u ovakva vremena, iako... ionako su bili niškoristi, kako bi ovdje rekli pa onda bolje ovak, bar su uštedili na režijama

Napunjenih baterija za period što slijedi, morat će sad dobro potegnuti. Osjeti da nešto ne valja, ne štma. Tá, vidi sve, na kraju krajeva, troje ih je i sve se zna. Skoro sve, pomisli sjetivši se onog ljetnog kasnog poslijepodneva...

bolegr @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
Fikcija, fikšn, fiction. Vrsta koja nastaje usljed potrebe sivih stanica u meškoljenju da proizvedu virtualni događaj zasnovan na filmu snimljenom po nečijem romanu, na snovima, na stvarnom događaju, na kombinaciji i varijacijama navedenoga ili tek tako. Pa sad...

* * *

Protegnuvši se koliko može, a može podosta iako mu je pedesetosma već na plećima prošaranim sjedinama, nastavkom uredno oblikovane brade kao što pilastri stupove mijenjaju u određenom nestajanju stupoređa i tvore ne baš uvjerljiv nastavak, zamisli se gledajući u strop, bijel i prošaran pukotinama upravo kao kamen što ga je odredio, usmjerio, u odrastanju, u životu. Začuje dječji glas, viku bi rekao netko čija nisu ta djeca. Vrijeme je da se ustane, pokrene. Dovuče se do terase koja je još i kasnim ljetom jutarnjom vrelinom zračila, uhvati se za ogradu i zagleda se u plvaet prošaranu bjelinom. Zovu unučad, a zove i posao.

* * *

Sunce je promolilo glavu i pobacalo svoje niti po gradiću satkanom od kamena, mirisa borova, soli u zraku što iz mora izniče, ljudi sklonih svakojakim vrstama suživota. Otvorila je oči sretna jer je osjetila toplinu velikog ljetnog muškarca pored sebe. Mogla bi ovako vječno, ali zadovoljna je i ovim. Bosonoga, još pod dojmom, polagano othoda u kupaonicu i prepusti se drugoj vrsti uživanja. Ovako malena, minijaturna Seven Of Nine, pogleda se u ogledalo, mokra i zadovoljna onim što vidi pred sobom. Stoji pred ogledalom, jel. Ona zvijer iz sobe nestala je u svoj svojoj veličini i svim svojim tajnama radi kojih ga neće viđati. Sredina je tjedna, a ona mora natrag.

* * *

I tako dalje... a dalje mi se trenutno ne da, iako kraj nije da baš znam, ali predviđam, misleć na rasplet ne na osnovni smisao riječi kraj.


Tek, petak ti čestitam vilo, bez kraja. Svima ostalima - pomalo.
bolegr @ 09:31 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 18, 2008
Te neke prilagodljive cipele, na nogu prilagodljive, na varijacije atmosferilija baš i ne, kao da me odbacuju od podloge dok se oslanjam o stopala u kretanju. Đonovi su čisti i svaka mrva porozne podloge odaje se škriputanjem, krckanjem. U prašinu kad ugazim, kao da proklizim realnom svijetu ovih dimenzija zanemarivu duljinu da bi se o njoj više od jedne rečenice. Gotova. Rečenica. Na asfaltu izrunjenom, dijelom ispod parkiranog automobila trag boja. Crvena i plava. Prometni znak. Crven krug sa velikim istobojnim slovom X na plavoj podlozi.

Provučem se pored metalnog zmaja u mirovanju i nastavim koračanje. S desne strane tutnje probuđeni metalni rođaci, a s lijeve kal i šljunak pomiješani u omjeru što se dâ naći po prilazima gradilištima koja su stotinjak metara dalje. Prolazim ispod betonskočelične konstrukcije kadl zatutnji kompozicija nekad sivoplava, a sad oživljena radovima grafitera bez zidova. Sjetim se davnašnjeg pravila, čarolije o prolasku ispod tog željeznog konja indijanskim rječnikom nazvanim pa se nasmijem na tu dječju konstrukciju i neodgonetnutu misteriju. Ipak, poželim. Samo jedno.

Nogostup je nepostojeći, tek naznake su da će ga jednom biti. Iz crijeva curi voda, ispire zemlju sa kamenja baš kao što su stoljećima tragači za zlatom sanjali da će moći to ovako tehnološki napredno. Pogledam preda se, malo podignute glave i vidim. Ogromanjski troglav rudnik ogrnut plaštom što kvazimimikrijski zrcali okolinu, mrko obećava gutanje: "...poklekni i moj si, zauvijek... ne razočaraj me u čekanju..."

Iznenada, a ustvari vrlo predvidljivo u skladu sa zakonma prirode i onim što po čistaču nazvaše, kao kakva zmija kad se praćakne po plićaku ili terariju što jednim mokrim dijelom gubi smisao naziva, zavrti se crijevo, zalije mi cipele, nogavice hlača, čarape, noge. Vodenzmija-zmaj se zacereče, prosikće, ja ustuknem izimčući se na putanju dolazećeg četverokotača koji jedva da me i primijeti jer je upravljač za upravljačem bio okupiran mijenjanjem stupnja prijenosa okretajne energije, komunikacijom sa tajnicom što od svih poslova najbolje zna stol leđima trljati, a sam si je birao druže, i cigaretom što je prijetila paperje od ostataka upravljačke kose spaliti. Cijela vječnost ostane u okinutom trenutku, ekspozicija minimalna, otvor zaslona optimalan, memorijska kartica još uvijek dobroslužeća.

Mimo... ne možemo se mimoići kad samo ja idem,.. prođemo jedan pored drugoga, neokrznuto, neoštećeno. On put sjevera, ja put već bliskog juga.

Po lijevom me ramenu, onom o kojem mi luk i tobolac sa strijelama vise, potapše Romulus što se materijalizirao u taman lik Samuela, prenese mi poruku Parryjevu da je bolje i da je kraj samo privid koji nam podvaljuju.

bolegr @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008
Sunce je konačno uspjelo svoje glasnike odaslati dovoljno snažno u proboj melase oblaka i smoga. Kranovi na Zavrtnici plešu metalni tango. Meni u glavi intermezzo, preslika famozne tevelizijske emisije koje se sjećaju oni što pamte bezreklamno emitiranje teve-programa.

Ispraznost jurcanja za usputnicama, stvarima koje su možda potrebne ali ne i krucijalne za život, što hoću reći, za život kako ga vidim, eto rekao, rastrzanost od neimanja vremena što je čista laž jer za gobljenje vremena doktor sam barem, cajtnot, riječ koju nikada nisam mogao vizualizirati sa početnim slovom "C" možda radi površnog poznavanja njemačkog jezika, možda radi automatskog prevoditelja što mi se u glavi stiska poput vremena iz riječi o kojoj lupetam, ne znam, no tako je.

Grizodušje, besciljnost, besputnost. Gastritis. Ovo posljednje ne kao šećer ili šlag već kao nagrada za glupost i nepažnju, neurednost. Otuđenost. Os svijeta, od sebe.

Mislim da bih trebao prošetati, uhvatiti zraka šumskog, no nikako da spojim ugodno i korisno jer ja puno lakše sjedinjujem beskorisnost sa neugodama.

Dan se kao popravlja. Ja ne.

bolegr @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Otvorim oči. Protrljam prstima donjoviličnu kost presvučenu kožom, prijeđem prema obrazu i desnom oku pa se počešem po tjemenu. Lijeva mi je pod pokrivačem, ruka. Zažmirim. Odokativno procijenim da je prošlo šest i da je vrijeme ustajanju i ritualu upoznavanja dana kako bismo se kasnije što skladnije noosili jedan s drugim. Izvučem i lijevu van pa ovlaš prjeđem preko desne nadlanice. Osušila se, presušila, ispucala koža da hrapava površina postane, najviše na onm zglobovima što zaboravnima služe za pamćenje broja dana u mjesecima.

Spustim desno stopalo na pod. Prohladno. Spustim lijevu pored. Isto. Promašio sam šlape, a i ne leži mi ustajanje na desnu nogu. Čuj "ne leži mi ustajanje"...i ne stoji mi ležanje onda. Protegnem se. Zaškripi, zapucketa tijelo. Pružim se u pokret.

Zapiljim se u sivoružičastu plohu. Siva je podloga, kapilare ispucale po površini granaju se poput mreže glasnika što poruku o životu nose. Uzmem britvu pa povučem potez u smjeru jugoistoka. Još jednom. Isperem je, prebacim u drugu ruku pa ponovim. Samo, ovaj put smjer je jugozapad. Pogledam u smjeru neba, britvu okrenem u suprotnom smjeru i povučem nekoliko poteza prema sjeveru sa otklonom od desetak stupnjeva obostrano. Zaprtljam nešto malo u smjeru istok - zapad i obrnuto, odložim britvu i umijem se. Pogledam u pločicu što se jedan tren sa mnom saživjela i odradila ulogu zrcala i umjesto onih ispucalih kapilara vidim ipak nešto manje strašno lice za koje bih ponekad mogao ustvrditi da mi pripada.

Ostalo mi još dovoljno vremena i za kavu, no kuhalo treba priključiti umjesto printera jer matično mu mjesto isključeno radi kratkospojnih iskrenja što nastanu kad pod keramičku grijaću ploču zađe voda prilikom pranja što je nužno bilo radi nekog variva kojemu je prekipjelo sve u životu pa tako i neoprezno podgrijavanje, a natrag bez rastavljanja ne ide, voda iz nutrine štednjaka. Sasvim dovoljan razlog za odustati i popiti usputnu kavu u tamnim drvom i bijelim pamukom oučenom kafiću.

Zagledan u višebojno nebo koračam i prisjećam se epizode sa bojlerom u Buconjićevoj, hodanja sa četkicom za zube umjesto kemijske u unutarnjem gornjem lijevom džepu, o kavama koje sam trpio samo jer je to bilo najbliže mjesto sa tekućom vodom spremnom da u suradnji sa četkicom prodžara mi po usnoj šupljini i makne gorak okus noći iz usta, iz sjećanja.

Šum dolazećeg automobila mi postaje sve glasniji i naučenim uzročnoposljedičnim aktivnostima glava mi se zakrene za devedeset ulijevo, zaustavim hod i propustim brže, više, jače, vozilo hitne pomoći u tihom modu. Shvatim da sam prošao kofistejšn na ovoj mojoj vanrednoj hodnoj liniji i odlučim končno isprobati kombinaciju tehnoloških dostignuća, mikrovalke i instant kave sa modernim slijednicima generacijski nepodudarajućeg tradicijskog posuđa, šalice i žlice jer sam ove potonje jučer kupio prisjećajući se prvih dana samostalnog života bez nadzora i savjeta, prepušten intuiciji, zdravom rezoniranju i nedovoljnom iskustvu, pravo okruženje za provjeru postojanja inteligentnog bića u meni.

Ulazak u rudnik mogao bi stati uz bok ulasku u harem, a lift što prima količinu dovoljnu za omanje svadbe mjesto iskušenja. Nije to iskušenje vezano sa libidom, iako se i toga nađe. Količina krema, pudera, lakova, gelova i parfemskih molekula sigurno prelazi desetpostotnu masu ukupne nosivosti i ventilator predviđen za nužne situacije sretan je što nema ugrađena osjetila mirisa. Ošamućen se dokopam svojeg tunela, otvorenoprostornog okna i frtalja stola, raspakiram pribor, alat i volju za rad, pa se prihvatim posla i slaganja ovih rečenica.

I, da ne zaboravim. Nije dobro pregrijati vodu u mikrovalnoj i smjesta je pokušati obogatiti sadržajem vrečice jakih tri u jedan. Iskipjet će smjesa. Po tastaturi, po mišu, podlozi, papirima, dokumentima. Un'ti početak dana.

bolegr @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008
Kava u Boravku izgubila je čar mira i tišine otkako se u susjedstvo doselila neka privatna škola, ali je zato Simpliciju, Robinhu i Zanemariju dala jednu odgojnoobrazovnu notu jer kako drugačije tretirati uvjeravanje pogoleme djece čak do protjerivanja da nije u skladu sa regulama finog ponašanja ostavljati pedeset kuna za tri kave i ostatak vrijednosti prozivati sa "u-redu-je" jer im je osjećaj za vrijednost izgubljena u zatrpavanju darova i džeparaca kao kompenzaciji za nedostatak roditeljske ljubavi i skrbi.

Dobro, socijalne i obiteljske probleme bogatih niti ću, niti želim, niti mogu rješavati pa ću se rađe okrenuti bukom intoniranoj kavi što se unatoč kakofoničnim vibracijama što nastaju prelaskom izdisaja preko mutirajućih glasnica, očešava o savršenstvo, a to je otprilike kao kad u vrelu šalicu brzinom od 1 k/s nakapa smeđe mirisne tekućine za tek preko pola onog dijela kavene metalne žličice koji je predviđen za grabljenje. Na te suze Isusove kako ih je jednom davnom prilikom Ž nazvao doda se malo veća žlica vrelog mlijeka sa pjenicom i sve prekrije istresanjem petgramske vrećice smeđeg šećera. Ovaj potonji je važan jer boja kojom ga se tretira u tamnjenju da odglumi prvorođenu izvornost daje dodatni štih cijeloj priči. Takve dvije su u stanju probuditi me i iz najvećeg zimskog sna ili nesvijesti, besvijesti, a vjerojatno i iz kome. Uz ovu kavu je nekada bio serviran Vjesnik dok nije smanjio format skupa sa brojem kvalitetnih tekstova, a danas to nadoknađujem pokušajem pronalaženja nečega što se kolumnom kakvog pametnog čovjeka može nazvati po dijelodnevnim listovima.

Meni je ova i ovakva kava otprilike ono što je ona koju mačke provare Jacku Nicholsonu na bolničkom prozoru dvokrevetne sobe što je dijelo sa Morganom Freemanom u onom filmu što smo zadnje zajedno gledali.

Zadubljen u neku najavu koncerata za mjesec što bi se i grimizom pravovaljano mogao nazvati umalo zaboravim da se Zemlja vrti oko svoje osi i da se kružno kretanje kazaljki kolokvijalno naziva protokom vremena, a tek je mjerilo istoga, ama kakve skazaljke što bi rekla moja pokojna baka Naka, danas su to omjeri, razmjeri rezultati, 23:14 veliko vodstvo domaćih koje gosti obavezno stižu, umalo zaboravim na dogovoreni sastanak u 11:00 šarpli, pa dvojeći između bicikla i cipelcuga izaberem ovo drugo jer da će mi dobro doći malo hodanja.

I dobro da je izbor pao na hodnju jer kako bih inače prelazeći ostarjelu Novu cestu naletio na dućan sportskom opremom u kojoj u izlogu stoje gaće za badmintonski reket koji mi gol, tek u vrećicu umotan stoji i čeka.

U pet do nultog vremena provjeravam je li se Srećko, prodavač sreće jel, pojavio u agenciji, čeka li me, i dobijem odgovor da je na putu, ali je Slatkica tamo pa nek pričekam. Uspijem odgonetnuti kućne brojeve skrivene iza niza četveroreda praznih stolova sa stolicama što jutro odrađuju tihom misom i iščekuju večernje ptice da slete i ostave perje.

Uđem u zgradu i u oči mi upadne makrantno isprintan A4 komad teksta sa nazovim agencije pa se pored nezainteresiranog portira zaputim u naznačenom smjeru. Vrata su metalna ako me sjećanje dobro služi i na kucanje čujem sitnoglasni potvrdni odgovor. Uđem u ured što oširi je hodnik zatrpan novinama podjednako raspoređenim po tri stola, dva računala koja nisu podjednako raspoređena na ta tri stola (a mogli bi biti). Na Slatkičinom monitoru pozadinska slika što je wallpaperom zovemo mi koji tehničke novokovanice ne razumijemo u potpunosti, ponosan djed sa dvije unučice na koljenima pozira i u svojoj sijedosti bez crvene mandure potvrđuje istima da im je djed osobno Djed Mraz, ili Božičnjak uzmemo li u obzir najvjerojatniji izbor nomenklature.

Par kurtoaznih rečenica razmijenimo, ja iskažem zadovoljstvo da konačno krećemo s mrtve točke jer procjenu sam napravio i skoro dotiče dogovorenih devedesetpet tisuća, a ostalu papirologiju u skladu sa djelatnošću kojom se njihovo minipreduzeće bavi, odradit će oni, a ona kimanjem glave pokaže da shvaća moje oduševljenje.

Kao da je upravo sobove parkirao i putem se a'la Supermen presvukao, pa umjesto u crvenom on kao Sai Baba u bijelom ulijeće u ured, pozdravlja i meditativno sjeda za stol.

Ponovim diskretno iskazivanje zaodvoljstva što se konačno vidimo, a za uzvrat dobijem pogled u novine i uzdah neki kao pod kamenom Sizifovim pa progovori:

"Znate" veli "ja sm malo razmišljo i predomslio se." ošine. Podignem obrve, raširim kapke na najjače pa ga pogledam ga malo bolje.
"Molim?! Vi se šalite?" pitam u nevjerici.
"Ne šalm se gosn Aka. Ne šalm."
"Pa dogovorili smo se..."
"Jesmo, ali ja sm gledo šta bi ja pa kalkuliro, ja Vm  to ne mog prodat za te novce, to mora bit više..."
"Čekajte, pa cijeli smo dogovor napravili samo jer ste razumno spustili cijenu za pet tisuća."
"Ma kako god, ja to Vama ne mogu prodat za te pare. Ali se moremo dogovorti."

Nevjerica koja je mnome ovladala u posljednjih nekoliko rečenica, ne u pisanju već dok u išle uživo, bila je možda vidljiva u obličju kad se dr Jeckyl pretvara u Mr. Hydea, ili kad Hulk postaje sve zeleniji, a možda se ništa nije vidjelo osim po mojoj konačnoj rečenici da se nemamo što dogovarati jer smo se već dogovorili i da je to osnova svega daljnjeg poslovanja.

"Dajte da nešto popijemo" veli mi, a ja i dalje ne vjerujem da mi ima obraza ovako što govoriti bez obzira što nikakvoga potpisa sa eksplicitnim podacima nema. Ne prihvatim pijenje već donešene kave za koju se se dogovarali tko bi je platio da mi je došlo da im je ja platim, no nisam se snašao, priznam pa sam ostao sa nepotrošenih osam kuna.

Ustanem na odlazak koji mi opet vrsni i časni trgovac nekretninama pokuša onemogućiti mirnim tonom izrečenim "ajmo se dogovorit, nije sve tako kako izgleda" no ja ne prihvatim izvlačenje na emocije, naivno pružim ruku u znk pozdrav i izađem u suncem okupan Zagreb kasnog ljeta.

Sreća (imenica radi čije mi jedne izvedenice postaje upitne poitivne karakteristike) da sam hodnju izabrao. paše mi zrak slobode kratanja bez mogućnosti brzinskog ulijetanja u križanja uz previđenu okomitu uličnu signalizaciju što zaustavljanje propisuje ili neki sličan neartikuliran pokret.

Nekoliko sati kasnije, a kojih protok nisam mjerio nego smješkanjem kao da me pukla trava smjehuljica, nazove agentica Slatkica da jel se ljutim i kako je šef koji sigurno ne roni suze od neugode, ponudio da mi nađe nešto drugo, a i da bi traženih osam iljad eura više za svoj stan bio spreman pričekati i godinu ako treba, što sam ljubazno odbio jer da nemam osnove vjerovati u njihovu poslovnost. A i kako vjerovali trgovcu nekretninama koji se predomišlja kao da je riječ o kupovini jabuka na placu?

I da. Zaboravio sam kupiti gaće. Za reket za badminton.

bolegr @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Imam blagi osjećaj da su mi se nazivi dana pošemerili, a što i nije čudo ako znamo, a znamo, kroz kakve sam se labirinte odlučio provozati. I baš me briga za nekonzistenciju, ionako sam onaj kojem se ne vjeruje.

Dogovoren najam stana koji će moj biti još par dana, a poradi humanog nepreseljenja u treće međuvremenske prostore, otpada jer su mojoj arhitetkici zborničke ekspertice za nekretnine i ćudoređe napumpale glavu možebinom mojem zaposjedanju već prodane nekretnine i nasilno ostajanje u istoj do posljednje kapi tople vode i pozivtivnog celzijića što se sa gusanog radijatora u prostor usudi odvojiti.

Sve to mi nekim čudnim jezikom govori da ću morati tražiti rješenje kako mi sljedeća, nadam se i privremena adresa ne bi bila Pod Savskim mostom, k.k.b.b. gdje ova posljednja slova nose značenje kartonske kutije bez broja dok ne uselim u svoju novu gajbu. Slučajno ili ne, naletim na Q-a koji mi nakon zdravstvenoupitne rečenice i mojeg tamnog odgovora uime nekadašnjeg rada na diplomskom i budućeg na doktoratu ponudi prazan stan u rujnu. Ovo sa doktoratom treba iščitavati kao Muju sa prebacivanjem skele s faksa na faks jer sad vidim da sam izostavio detalj koji tumači "rad" kao tehničku podršku. Prihvatim objeručke ponuđeno i nastavim sa selidbenim pripremama jer primopredaju ključa materinog praznog stana riješit ćemo prije vikenda uz kavu i pivo u Boravku.

Rujan. Nedvojben znak da je kolovoz završio i da se moj stanoprodavač vratio u metropolu. Nazovem dogovoriti termin sastanka što bi trebao u poslijepodnevnim satima biti, ali zaključimo kako je prijepodne bolja opcija jer sve možemo u njegovoj agenciji.

I šta, preostaje mi nazvati Q-a i kompletno sa pedesetak kutij useliti na dva tjedna. Okrenem broj (rudimantarni glagolski ostatak iz vremena kružnih okrećućih brojčanika što se mogu vidjeti još na par mjesta u gradu, po filmskim klasicima i u tehničkom muzeju) i ništa. Ne javlja se. Hm, predavanja nisu počela, ispita još nema, tko zna gdje je, možda se od vrućine sklonio u kakvu sjenu bivše ili aktualne. Javit će se. Imam vremena cijeli dan.

Plan humanog prelaska rijeke Save sa desne na lijevu obalu, više radi blizine ključnih dijelova grada nego socijalnog i političkog opredjeljenja, malo je načet preranim izlaskom iz stana koji će ostati urezan svakim svojim kvadratom u memorijske vijuge mi moje. Uvijek i zauvijek.

U neko nedoba javlja se Q. da gdje sam i što se nisam ranije javio. Zove me i šalje pozdrav iz Rovinja. Jebo ga Ronhil. Vraća se za tjedan dana. Malena napuklina na hidrocentrali Žute rijeke zvane planirano preseljenje pod pritiskom stvarnosti postaje sve veće, ali ne dam se ja. Mir, hladnokrvnost, staloženost. Aha, kako da ne. Neuroza, tlak na osamsto, ljutnja. Na sebe.

Ali, nema se vremena za samosažalijevanje, treba naći stan na mjesec, ili završiti u kakvom hotelu. No, iznajmiti stan na jedan mjesec u kasno ljeto i nije tako lako jer osim što bi svaki stanodavac najrađe da mu se plati i da mu nitko nit ne dođe, studentarija je navalila u grad i iscijedila roditeljske novčanike kako bi si priskrbili cjelogodišnji ležerni boravak jer mjesta u studentskim domovima nema, a i kako bi kad sve što bi bilo pogodno za prenamjernu završi u povratu nekretnina starim vlasnicima. Igrom slučaja u večini tih situacija stari je vlasnik Katolička Crkva pa mi se učini da će uskoro u Zagrebu imati više teritorija nego usred Rima.

Za unajmiti stan će mi ipak biti potreban vikend, sad se treba koncentrirati i telekinetički se riješiti balasta materijaliziranog u gomile  materije koju navlačim za sobom k'o mačka mlade.

S-u je skladište prepuno "upravo mi iskrcali treći kontejner" veli i znam da je otprilike tako jer sad je vrijeme ulazu robe. B-u stan pun ko šipak, a podrum mu vlažan kao kakva uspaljenica. J-ovi upravo otišli na put, a D-u u garažu brat parkirao gliser gumenjak. Probam zazvati Ž-a i uspijem privremeno udomiti knjige pribor iz kuhatorija i par kutija odjeće u punčevu mu garažu. Spas u pretposljednji sat.

Ostanem sa torbom u kojoj par gaća, majica i laptop. K se ponudila da kod nje i cimera mjesta za mene uvijek ima, i zahvalan sam do groblja, ali mi muška intuicija govori da to ne bi bilo dobro pa sve ostavljam kao zlatnu rezervu.

Vratim se u prazan stan. Ostao tek jednosjed za noćas mi prespavati i metar starih američkih godišnjaka što su služili kao uteg na dnu police sa knjigama. Pogledam malo bolje oko sebe to "prazno" mjesto i počnem skupljati stvari. Nakupi se poveća hrpa da nije z aručni transport pa sa D-om dogovorim jutarnji prijevoz poslije kojega ću se kao na kakav sprovod iz stana uputiti prema RBAnci na konačni potpis i grumen zemlje na jedan prostor.

Javlja se F. "Čujem da nemaš gdje spavati, dođi po ključeve od ateljea, u labosu imaš sobu i kupaonicu." Potvrdim dolazak i odem na pivo. Nezasluženo. Kao što mi je počesto i glasbeni broj elektrosnki nezasluženo znao doći. Ali toga više nema.

Buđenje u nepoznatom prostoru, već sam zaboravio kako to izgleda. Samo, ovo je buđenje u jednini. Sunce pokuša probiti zapreke i doći mi glave, a ja se prestanem brinuti otišavši u bezprozorni zahod. Radoslijedno fizičko uvođenje organizma u novi dan pun izazova pomaže taloženju nerava i ne preraom dizanju tlaka, a što i ne bi bilo povremeno loše obzirom na prirodno podtlačno stanje mi moje. Vjerojatno cijele ove ekskurzije i jest pravi pokretač poriv za dizanjem i unormaljivanjem mojih unutarnjih tlačnih slia. Jer, poželio sam dinamiku vezanu za stalno mjesto boravka. Dobio sam je. Poželio sam još nešto. Vidjet ćemo. Ja i dalje vjerujem. U to. I u onu poslovicu sa željama i pozdravima.

Nekako bih se trebao dokopati Metalčeve što ovlaš skutima Dom sportova liže pa zaključim kako je najbolje za predigru imati par dobrih boravišnih kava.

Na noge nataknem perforirane galoše pa se zaputim na busnu stanicu jer mi se to u trenu učinilo zgodnim provozati se drugačije od uobičajene tramvajske kolotečine. Provozam se skupa s ustajalim zrakom obogaćenim višednevnim znojem što mi je bila nagrada za izbor prometala pa se dokopavši se kolodvorskog pothodničkog grotla razveselim čistom smogu. Vučem se uz izloge jer svaka otvorena vrata jamče maleni val pothlađenog klimatiziranog zraka iz lokala i u toj svojoj hrčkavosti hladnoće umalo se zabijem u koš za smeće. Pogledi koji su me locirali prostom bi se podjelom dali razdvojiti na sažalne i prijekorne uz napomenu da bi se ovi drugi dali podijeliti na one koji su odraz gnušanja prema ovisničkoj skupini iako je ne bi prepoznali u lokalnoj, kvartovskoj birtiji, i one što bi me smjesta u podrum Vinogradske slali jer su već odnekud namirisali da mi je probavni trakt umjesto formalinom konzerviran mirogojčekom.

Razlika između tramvaja i autobusa samo je u gumama na kotačima i količini sjedećih mjesta jer neurotici, što kronični, što akutni nastali samoizjedanjem autohtonog jala, konstanta su da bi ih se oglo u grb grada nekako ugraditi. Odustanem od brzovozne gradske tračnične kompozicije i pustim noge da me vode poprečnim ulicama pokušavajući cik-cak prelascima cesata na križanjima uštedjeti na koračanju, na ne znam čemu.

Prolazak pored Akademije dramskih umjetnosti podsjeti me na nekoliko epizoda mojih kazališnih aktivnosti i nagovijesti kako ću tjedima kasnije uvjeravati ovovjeku Marlenu, palog plavog anđela jednakog osobnog imena što se Krležom i njegovim Vučjakom koji nije pas, druži, i kako se i tamo može, i da je znam one koji su uspjeli jer su mi vjerovali. Zanimljivo ili ne, tek bilježim i podatak da mi jučer, što je prije sat vremena ostarjelo za još jedan dan i dobilo prezime "prek-",  B spominje Suzanu M. i Krležu i doktorat i osječki davni Posteurokaz i Ljubičasti deltoid, a ja se palim tek kod posljednje asocijacije i vidim da neke poveznice se javljaju, ali sporo pa se prepustim koračanju prema onoj najavljenoj kavi kao predigri za jebovanje što slijedi. No, to ujutro...

bolegr @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008
Samo odnekud uzleti jato akorda i ispuni prostor.

Tih na riječima, al kad mu ruke dotaknu dirke...

Nekako se osipa društvo. Šteta. Nepovratna. Hvala.



Rick Wright (1943. - 2008.)

bolegr @ 23:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Nešto malo latinskog uspijevam povremeno pravilno iskoristiti, a što mi dobro dođe kad ponestane starih narodnih kineskih poslovica. Vele neki i da se uči na greškama, a meni se čini da je bolje učiti na tuđim, ako ih se ozbiljno shvati, ako ne, onda na svojima, no ne treba zaboraviti da te sa sobom povlače kojekakve posljedice.

Pretražujući prostor u nadi prepoznavanja pravih kvadrata i nisam baš previše vremena pogubio, jer sam metodu pokušaja i popušaja zamijenio sustavom eliminacije, pa se sve ipak bilo svelo na nekoliko promašaja što je zanemarivo u odnosu na višemjesečne pa čak i pargodišnje potrage za kojih sam postojanje čuo. Pa, ako nekome toliko vremena treba, onda nešto nije u redu sa gradom, ili sa tragačima, jel (nepotrebno prekrižiti).

"A da nazoveš agenciju što su meni prodavali prostore? Oni će ti sigurno nešto naći. Brižni ljudi." odzvanja mi u prijedlog pretočeno F-ovo iskustvo dok zovem izdiktirani mi broj. Kako preporuka ima težinu, slatki glasić sa druge strane komunikacijskog jendeka mi predloži da me nazove za sat-dva sa probranim stanovima prema zadanim parametrima i ograničenjima. Tajna agentica me provodala gradom tako da smo morali konsenzusom utvrđivati da joj poznavanje mirkolokacija nije loše, no daleko je od onoga što sam očekivao jer se ispostavlja da moje skromno osobno i privatno upoznavanje grada da bih ga više volio što je počelo studentskim nemirima u duši i smirivanjima po tramvajima i taksijima, daleko bolje od njenoga profesionalnog.

Pogledali bili onu Primorsku, Vinogradsku nisam htio jer za nju imam vremena, baš kao i za Mirogoj, bolje reći Markovo polje jer na prvom mjesta baš i nema. Pita jel bih pogledao stan šefa joj što u SAvskoj se smjestio iza te-koma i veli sto iljada i četrdesetdva kvadrata. Meni je to za dz puno. Nula bodova.

Sljedeći dan dogovorili vizitu Tomašićevoj, stan za adaptaciju. Pola sata prije dogovorenog vremena javljam kako ću kasniti desetak minuta, što i nije nešto kad se zna da iako usred ljeta kroz pola grada treba proći, za što dobivam opomenu jer "...gospodin žuri na more...". Jeb'lo te more! Mislim, jel' prodaješ stan ili šibicariš kad toliko žuriš?! Auto ti parkiran pred zgradom. Oke, onda bar ne žuriš na vlak.

Dođem sa zakašnjenjem upola manjim od najavljenog, otrpim liftanje do petog kata pa penjanje još za jedan cijeli krug stuba i nađem se u svijetlom i prostranom stanu od nekih triespet kvardata. Puca otvoren pogled, puca parket pod nogama, suh hrastov, zapušten. Tako nešto je i bilo za očekivati, kuhinja eklatantan primjer invencije iz doba kad su keramičke pločice bile rijetkost kao i najloinke: melaminskim premaz tvrdokartonske ploče zarezan je na dimenzije 15x15 cm,  u bocu k'o pločice. Iz kuhinje se ulazi u kupionu koju glumi niša sa uglavljenom kvadratnom tuškadom povišenih rubova i prostorom za sjedenje, upravo onakvom kakve su se pedesetih i šezdesetih pojavile na tržištu kao dobar uglavak u kupaonice smanjene na račun drugih, jeftinijih stambenih kvadrata rađenih za naprednu i osviještenu radničku klasu koja se okanila svih tekovina nasljedstava i bila prepuštena sourima, ourima, sizovima i inim ustanovama kojima je samodovoljnost administratorskog postojanja bila dobro prikrivena objavljivanjem redoslijednih listi čekanja na zaslužene stanove. Drugi dio sanitarnog čvora, krupnoodvodni, s druge je strane i obložen je linoleumom novijeg datuma što se vidi po bljedunjavim rezovima na rubovima. Dezen dostojan svratišnih zahoda uz staru cestu što je vodila prema morskoj obali.

"Trebam još samo riješiti suglasnost o prodaji sa tetom i bakom, ali to bu bilo brzo..." objasni mi ponosni vlasnik trećine stana i doda "Osamdesetdvije" kao pretposljednju riječ koju je u razgovoru sa mnom progoovrio. Posljednja je bila pozdravna.

"Vidla sam ja odmah po Vama da to nije to. Al zato Vam predlažem da odemo pogledati stan mog šefa. Rekel je da može spustit cijenu." Nagovara me agentica na akciju i ja u petpostotnom spuštanju cijene nalazim dovoljan razlog za pristanak.

Savska iz te-koma je dugačak pojam i objašnjavam slatkici da je trebala naglasiti neki bliži orijetir, no shvaćam da je to uzaludan posao jer treba objašnjavati i navedeni pojam. Zahvaljujući nesnalaženju u prostoru silazimo na krivoj tramvajskoj stanici (ja pješak, a agentica 041 je baš bez auta jer mi pokazuje stanove u centru) pa se vratimo i nađemo pred svježe sređenom frizur... fasadom.

Pritišće zvono pored vrata i ja ne mogu ne primijetiti prezime što se podudara s jednim što preko desetljeća diže tlak i kiselinu u želucu svekolikom puku Lijepe naše, a u finalnom krugu biva oprano svih sumnjivih radnji.

Penjemo se neširokim stubama. "Šesti kat, ali kaže šef da je dogovorena gradnja lifta" čita mi misli gospođica 041. Dokklipšemo do vrata istoimena zvonu i dočeka nas sjedokosa prilika svijetlih očiju. Uđemo i sjednemo. Ponuđen vlasničkim listom i pićem odlučim se za prvo pa krenem sa skeniranjem prostora. Sve sređeno sa stilom, zamalo pa samo za useliti. No posljednji je kat, pod ravnim je krovom, gleda na buku Savske.

"Eto, kako reče ova moja mala, oćureć nije moja, al radi kodmene u agenciji pa ko da je, dam sve za devedespet, vako namješteno. Ja sasobom nosim samo svoju odjeću i televizore." pa me povede u razgledavanje. Prođemo kružno kuhinjom do blagovaonice pa natrag u dnevnu, pa kupaonica, soba spavaćica, sve parket svijetao i novolakiran, pločicesa stilom. A tek terasa? Igralište za boćanje bi se dalo na nju postaviti. Ma za useliti i stanovati.

"Baš lijepo da ste došli ovo vidit po preporuci. A Vi ste iz Zadra?" pita.
"Ne, ni slučajno, a Vi?" ja prvo odgovorim pa iako mi žestok gutač samoglasnika, ja uzvratim kontrapitanje. Naučilo me.
"Ama kakvi, ja iz Hercgovne. Ja mislio da ste vi. A kako Vam je prezme?"

Sjednemo natrag. Gledam neke zidne aplikacije bojom što bi jedine trebale nestati iz stana i okvire po ostalim zidovima, ispunjene likovnim uradcima dostojnim Krivićevih aukcija pa se ponadam da mi to neće ostaviti, jer ja već vidim sebe u tom stanu što samo porvrđuje moju teoriju da stan ne treba tražiti dugo već će stan mene naći.

I nema prepreka sa kreditnim plaćanjem, pa njima je to normalna stvar, agencija su, jel. I papir sa terećenjima je uredu jer terećenje preuzima moja banka, a otkup ja, samo ćemo za toliko umanjiti ukupni iznos koji će ići njemu. Jedini problem je u realizaciji jer eto upravo sutra ide na more i vraća se krajem mjeseca pa da onda sve riješimo i papirim ai potpisima potvrdimo. Uspijem mu uz jutarnju kavu ugurati procjeniteljicu sa nakanom da obavim svoje predradnje za robnonovčanu transakciju, pozdravimo se i ja sletim niza šest katova po stubama lebdeći sa zadovoljnim smiješkom na licu.

Sutradan mi se javi Nekretninjanka, obavila je posao procjene i sve će biti gotovo za par dana. Raspoređujem se virtualno po dogovorenim kvadratima, trebat će koja polica samo, a ostali namještaj iz u3nske nastambe nekome će valjda dobro doći.

I dugačak taj kolovozni kolovoški mjesec, do iznemoglosti. A sve poradi iščekivanja povratka šefa nekretninske agenture u zagrebačku rezidenciju. Sunce, nespokoj potenciran do užarenja poradi nemoći, svejednosti i pomalo beznadnosti (iako, dok čitulje Nadine nema, znak je da je živa), vrelina asfalta se miješala sa hladnoćom piva i tvorila koliko-toliko podnošljivu atmosferu.

Pripreme za iseljenje su u tijeku jer moja mi se stanokupica, ženski kupac stana, gospođa arhitetkica na službenom putu u prosvjetnoj djelatnosti, namjerava skoro useljenje: isplatu će uskoro izvršiti pa polaže i regularno pravo na kubike i kvadrate dotadašnjeg mi obitavališta. Kutije su numerirane, označen sadržaj i položaj. Tri su ključne riječi: knjige, odjeća i kuhinja. Ostalo će nekim svojim putem, zazvat ću one dečke što rade u udruzi za liječenje ovisnički posrnulih ...


bolegr @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008
Mir dvorišne oaze flore i podsjetnika faune skupa sa babljeljetnom paletom boja cijedi se u kapljama što mi niz obraze se slijevaju preko ruba brade, pa vratom niže do ruba košulje koja ih upija svojom poroznom pamučnošću (pamučnom poroznošću sam možda trebao... ne, bit će dobro i ovako inverzno, ionako ja sve naokapo). Svjetlost lampe osivljena kasnoćom dana, privlači zalutali list u padu potpomognut težinom padalina, ovlaš pogleda raščerupan čičak na rubu grane i ostatak cvijeta na vitici pa odglumi nakratko Mjesec i umjesto noćnog leptira privuče mene, višenoćnog.

Kao da inventuru radim, sinkroniziranim pokretom obiju očnih jabučica slijeva udesno vidim da svo je cvijeće na broju, svaki grm, njihaljka i željezni martin. Sve na mjestu i sve nosi svoj zapis. Iako...

Ma, malo je poširoko za pratiti jer manji i kraći će prenositelji informacija biti razvučeni, izduženi i izgubit će onu dinamiku koja prati eksplozivnost što je karakteristika svake formirane i eksponirane bistre misli, toplog osjećaja. Podvučem crtu i pod nju ipak stavim riječ lijepo.

Pomaknuvši vrhove stopala osjetim neku brašnastu polutoplinu, polunelagodu jer mi je voda prodrla kroz nezaštićene šavove na cipelama. U maniri onih što plavozube slušalice neprimijetno nose dok komuniciraju sa drugim razinama preko usana prevalim sočnu psovku da bi Tereza Orlovska po njoj sigurno snimila hit. A sâm sam si kriv (kao i uvijek, zar ne?). Nit sam se konzultirao sa družbom meteovračeva sa Griča, niti sa sitnom voodoo tetom iz Ilice.

Turnem ruku u džep kako bih pravovremeno nadoknadio nadolazeće hlađenje donjih ekstremnih teta i tamo napipam ključeve. Garaža, ulazna, atelje, labos. Napipam i hladnu metalnu pločicu sa natpisom pa kao ofuren izvadim ruku iz džepa i poželim imati olovku među prstima kao da znam što bih s njom. Pisati, slomiti. Svakako rječito.

Pogledam u polje prozora, prepoznam one jedne i vidim kako nagnuta na tegetplavu ogradu francuskog balkona, ravnih plivačkih ramena, vitkih klizačkih nogu, sva jedra i živa u me oči uprla.

Zažmirim i pogledam ponovo. Na prozoru nema vile, a ni ikakvog ukazanja, nema ničega, čak ni fleka koje sam mjesecima gledao i iz labirintičnih krivulja čitao slike bolje od kakve gatare što u šalicu sa posljednjim ostacima kave gleda.

Primijetim kako godišnja doba nisu muško i pokušam smisliti nešto kao: iluzorna iluzija iluzionista. Ili kao: stvarno stvaramo stvarnost. No, shvatim besmisao i osjetim kako mi praznina ispunjava unutrašnjost, pa odustanem i okrenem polako put sjevera.

Pomalo je mokra i tužna. Jesen. Ja također.

bolegr @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, rujan 13, 2008

Gospodar slova, čuvar riječi, sluga pisma.

Cezar jezika.





Tomislav Ladan (1932. - 2008.)
bolegr @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, rujan 12, 2008

Slikam, maljam, pemzlom i olovkom.

Čistim, metem, poliram, cjelodnevno ordiniram.

Usklađujem, režem, dodajem, oblikujem.

Oslikavam, preslikače lijepim, pišem.

Oštrim pera i šurikene.

Perem, peglam, na crtu i bez.

D
jecu virtualnu čuvam i u fotošoping vodim.

I kuham po kućama, alat nosam sa sobom.





bolegr @ 12:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Zora, majka kćeri svojih i žena Lutvina. Kćeri, Jasno da je jedna bila jasnija, a druga mirnija pa su se tako i zvale, još uvijek se valjda zovu i odazivlju se na ta svoja imena baš onako kako su ne jednom,  skoro kao da je u nečijem drugom životu odzvanjao je taj povik u dozivanje bačen s prozora od prvonaglašenog sloga do nogometnokomentatorski dugih posljednjih samoglasnika (gooooooooooooooool) u imenima, grleno i moćno, kćeri su morale kući prije mraka, kao i svi mi tada.

"Dođi kući kad se upale svjetla na ulici." naivna je majčina instrukcija o poimanju vremena što ju je jedan sin tada trebao usvajati, a trafostanica je blizu i straha od električnog udara nema jer strah od šibe veći je i konkretniji. Poslije je naredba bila vezana za makoliko to nevjeroajtno zvačalo, svjetla na automobilima u pokretu No, to je već nešto potpuno drugo jer kad abih u tom smjeru mastavio, došli bismo skroz do čokoladnog mirisa ispušnih plinova tadašnjeg tristaća, a to stvarno nije zdrava tema za ovaj dan.

A inače tiha i povučena. Sad bi imala preko osamdeset. Kažu da joj srce nije izdržalo jad što odraz nesreće koja snašla i njih i susjede i komšije. Teta Zora.

***

Zora. Klasa Nexus VI. Zora. Sportskorekreacijska referentica za zabavu. Android Zhora. Androida? Jel' ženski rod od imenice android androida? I zašto je imenica rod baš muškog roda? Koji je ženski rod imenice rod? Roda?... fijuuuuu... odletio malo... da malo... razletjeli se impulsi k'o rakova djeca, samo malo brže....

Pleši, pjevaj, uživaj. Permutacije dopuštene. Ufilmljenje svih strip junakinja iz ranih mi godina fizičkog sazrijevanja, od kojih jedna ima posebno mjesto. Zvalo je Princeza. Baš kao što i ii imaš, Princezo. Vilo. Od onog zajedničkog prvog gaženja heksagonalnih kamenih prizama što su se jednakostrano priljubljene nagnijezdile na pijesak prostrt Trgom pa do onog nedefiniranog trena kad sve staje i nestaje, posebno mjesto imaš. Uvijek i zauvijek.

***

Zora. Ona koja ne diše dok se uz nju budim. Lagana i uporna poput mekošapog četveronožnog prijatelja kad traži najbolju poziciju za prispati još jedan barem mali vremenski odsječak, a taj je uvijek nekako na tijelu gospodarevom (ovaj opis nije empirijski već samo po pričanju jer nije da ja ne volim životinje ili one mene nego nekako ne doživljavamo zajednički prostor dovoljno sukladno).

Prvi pticopjev para obzor na čestica dana i čestice noći i ove potonje tjera na zapad brzinom Zemljine rotacije sa odmakom revolucije joj njene. Kao da staklorezac dijamantnim nožem po staklu oštre note piše. A opet, mekan zvuk, uspavljujuć kao kad obraz drag pomiluješ i u dlanu bradu osvatiš da miruje spokojna i topla.

Najavljivačica buđenja dana ta kao poziv na ustajanje je. Ili jedan periodičan bdijući podsjetnik za napuštanje nadziranih pletenih stolaca terase što je gostoljubiva bila u kasnu noć onog kasnog proljeća.

Probudim se usred zore, progledam sporo otvarajući kapke i vidim - zid. Prazno mjesto. Osjetim i u tom izmicanju mraka bjelinu poput praznine papira što čeka dželatsku sjekiru u olovku zakrabiljenu. Okno prozorsko bijelo difuznost dodaje onim zrakama što su preko osam minuta živjele kako bi se odjednom o nj razbile u snoplje sitnotvarnih elemenata pretvorile. Sve bijelo. kao pijesak na plaži neke daleke obale, kao Mjesečev odsjaj na nebu, kao halja što se po podu vuče i tu bjelinu rubom u dodiru sa tlom narušava, kao stijene one kuće u kojoj si nas jedne snene noći budila ...

Taj jutarnji svjetlosni fade in počinje me navoditi po prostoru uskraćenom za umjetnu rasvjetu jer i ono što u izbu na dnu duše uđe, dovoljno je, ali s puno traženja i spajanja dijelova svijesti i koncentriran na svaki potez što je u okolini izgubio potporu koja mu automatiku dopušta.

Dualno. Kao svjetlost. Kao čovjek. Kao Sve. A ja još niti ne znam sanja li negdje ijedna Zora neke svoje električne ovce.



I dalje petak. Volim i čestitam. I pahuljica. Velika k'o okolica neba. Kao ti.
bolegr @ 06:12 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008




Ali to je samo crtić. U životu su stvari nepredvidljivije.

E'o: ja još vjerujem.


bolegr @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Razmišljam, ustvari, ono što se skoro tako zove jer ja ne razmišljam, koliko simbolike otperja u zrak neviđeno, neodgonetnuto, zauvijek osuđeno biti nesvjesnim krivcem nekom događaju što slijedi konstelaciji nekoj, konsternaciji onih što konce o prstima imaju dok uprazno dirkaju klavirsku etidu i usput, kao utrnuti svjetlo u hodniku, uzrokuju nesreću, patnju, bezvoljnost.

Pročitam ponovo rečenicu i učini mi se kompliciranom, ali onda shvatim da to mogu pripisati satu i danu, ostaviti zabilježbu kao kad pas podigne stražnju nogu rješavajući tekuće probleme i pustim se nizvodno curiti tražeći tragove vedrine, veselja. Trag želje, potrebe, ičega. A svjestan neke nesposobnosti prepoznavanja.

Tišina je ovdje. Prostor je zadovoljan mojim čestim nebivanjem. Osjećaji su recipročni. Sad je tako. Ova je točka izgleda predviđena za dezintegraciju, no prije negoli se to dogodi, neće se prepustiti i padati. Zamahnut kuhačom kao veslom (ve-slom, to mora boljeti jer kut loma i pozicija.... strašno) pa se pokrenuti, ako treba i ukrug i držati ga jako čvrsto jer još ga ima, samo je poput aure, nevidljiv svima i uvijek, glasno zapjevati, iako već odavno pjev je tek loše oružje što osim protivnika demoralizira i autora, izvornik, poskočiti, animirati animalnim, neopterećenim svjesnošću proračunatosti tih rudimenata opstankovitosti. Bar vrisnuti. Dati znak života.

Napišem previše riječi i shvatim njihovu suvišnost, nečitanost. U njih utovarenih misli, osjećaja, sjećanja. I kolopleta istih. Pobrišem većinu, ostavim dobar dio onoga iz čega se ništa ne da zaključiti i može tek zamkovito dvojako biti shvaćeno, i vidim: nema nedostajanja. Sve nerečeno, a u manje slova, evo kao ovo:

Umjesto za crnom rupom, tragam za bijelom tehnikom.

Simbolično, bukvalno, kako kad, kao ja.

A tako je bilo dobro dok nisam sjeo za ovo čudo po kojem šutljiv lupkam prateći nutrinom čela sliku što se spušta na kapke i tjera ispod njih suvišak tekućine u ispiranju. Kao.

bolegr @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008
Dragi moji, ili ste toliko posebni da vas ni crna rupa neće, ili ništa ni ovaj put od smaka svijeta, čiji je početak bio najavljen za prije sat vreemna ili egzaktno u odnosu na trenutak u kojem ovo čitate, u 09:30 po CET. Ćorak. Uništa.

Sve mislim kako sam nikakav kockar. Trebao sam se kladiti u ovakav ishod u sve što imam i nemam, jer da sam popušio, i tako bi me bilo prvo nigdje, a onda posvuda gdje bi mogao izletiti iz kakve crvotočine u obliku neke čestične plazme.

Mimohod namjesto sraza, a koji su nam prioni prijanski priredili, omogućio je uz sve druge nezgodacije koje će vam se danas i kasnije dogoditi i postati dio intimne memorije, kaplje u moru kolektivne svijesti Prirode, i dalje čitate ove moje nebuloze, osim ako...

Pa sad vi vidite šta vam je bolje.

Virtualno vaš, stvarno uvijek i zauvijek samo njen,
B.




simboličan prikaz crnog trkutića koji nam
za razliku od spomenutog svemirskog usisavača prije ili kasnije
svima dođe glave

bolegr @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Boravak je sjeseni opet u punom subotnjeprijepodnevnom inventarskom sastavu. Prvi sat hrvatskog jezika, pismeni sastav, školska zadaća sa temom "kako sam proveo, ili la, ljeto" preselila se u klupe što su odrasle i metamorfirale u barske stolce i šank.
 

Izredalo se kava i priča, i sve nose, priče, dozu humora začinjenu naratorskom digresijom kao najboljim diskrecionim pravom govornika da izostavi poneki intiman detalj ili sitaciju. Sjedim i šutim jer dosta mi pričanja. Ja bih malo samo slušao jer zato sam i došao. Trpim podbadanja onako kako to može onaj koji vjeruje ljudima pa mu za nagradu od adrese ostane samo kućni broj. No, kad bi to bilo najviše što sam izgubio, bio bih sretan do onih neprostranstava što čekaju Svemir da šireći se u goste stigne. Nekako se slegne kakofonično višeglasje i iskristalizira se solo imenjaka mi muškoroditeljskog i državnog.
 

- Pusti more i godišnje. Zagreb ti je bolan pun svega.

Da je pun svega, znamo dobro svi jer u Zagrebu možeš naći sve što ti srce poželi, samo ako znaš prava mjesta i prave ljude.

- Milim ja onim svojim pežojčićem, a nego šta je nego mali - započinje i okreće se pravdati se na poglede što su imali izgled "407 pa mali?" - a vidi me kol'ki sam, meni je mali. Iznutra, kad sjednem,unutra izgledam k'o debil u premalom odijelu, skoro grizem volan...
 

I stvarno, velik, golem, ima ga k'o spomenika, rodila majka. Kad taj napadne kamen ili drvo, sve se oslobađa iz njih bez pogovora. Dobro, nije to jer je samo golem već i jer ima oko i srce koje zna prepoznati dušu u  materijalu. No nema potrebe hvaliti i opjevavati ga, zna on to i sam, a znaju i oni koji trebaju znati. Mi sjedimo i slušamo monolog, recitacija umalo bila kad je u jednom trenu onako poput Ujevićkinog Krleže pionirski stao pred nas. Ali nije. Bila recitacija. Da nema svojih dviju velikih ljubavi završio bi na kazališnim daskama.
 

- A otkako je otvoren onaj bazen u Kupskoj, ovdje kod nas nemo'eš parkirat. Sve auto na auto stalo, a uličice, nako malene jednosmjerne još uže, pa i da ho'š, brže ne ide. Sreća da motam inače bi za svakog parkiranja popušio bar kutiju...

Uime te sile od spomenute vode naručujemo od Robinha kojem počesto brazilsku inačicu imena izgovaramo i sa krivim naglaskom, kojekakve kavene napitke uz pratnju čaša bezmirisne tekućine koja bi i bezbojna bila da nije bjelkastih čestica što hlapljenjem pretendiraju ostavljati trag na stijenkama čaša i istima povećavaju vjerojatnost brzog isteka roka trajanja usljed nestručnih pokreta u pokušajima poliranja. Naratorsku digresiju popuni dolazak novih slušača, izmjena računa i novca gostiju sa dvorišne terase i motanje duhana glavnog prvog lica jednine.
 

- I vučem se ja tako ulicom, ni deset na sat, kadli vidim ispred tamo na jedno tries metara komad telefonira nasred ceste, vrti glavom uokolo, ja mislio da će joj otpast. Na nos nabila naočale velke k'o po lica, jednom rukom drži mobtel, a drugom grana, razmahala k'o elisa na helikopteru. Čudo jedno od predstave. Prilazim, a nije brže nego da šetam, a ova se okrene prema meni i dok vrišti u ono malo mobitela što joj se od glave vidi, a vrišti, čujem je u zatvorenom autu.
Ma k'o razmažena princeza. I dok tako, okrene se prema meni i zaustavlja me pa nastavlja razgovarat. Ja ne vjerujem, zgaziću je pa skroz usporim, stanem. Vidim, ona plava što glumi u onoj humorističkoj seriji s Tarikom, Reneom, onim Keč... Kazom, i to...

 
Opet prekid tijeka povijesti nesvijesti. Pauza. Ovaj put zvrnda telekomunikacijska škatuljica, Uz kratki komentar "parking", na brzinu je umiri pa nastavi.
 

- Stisnem onaj gumbić sa strane za otvorit prozor, gledam je odozdo 'nako plavu i ka'em "ne-vje-ro-jatno", a ona meni prosikće da "kaje nevjerojatno?! kaj, ha?!", baš k'o da je pred kamerom sa onim Barbitorajcem. Ja zakolutam očima, velim joj "a ništ, ja do sad mislio da ti u onoj seriji glumiš...", podignem prozor i prođem dalje tražit parking.
 


bolegr @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008

I got a strong urge to fly.
But I got nowhere to fly to...





bolegr @ 12:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 8, 2008
Od ranojutarnje kiše i poslijepodnevnog sunca. Siromaštva duha i viška tijela. Tuđeg smeđeg i tuđeg bijelog. Strane hrane i stranih pića. Domaćih bizmismena i domaće estrade. Od lažne sućuti i iskrenog jala.

Od tmine dana i noćnog nemira. Od garaža, rudnika, ateljea i laboratorija. Od odgonetanja i uvijanja. Hiperbola i parabola. Od tuđih kreveta i tuš kabina. Od tramvaja, automobila, bicikala, cipela. Od korijena iz pet i kukuruza. Ustaša i partizana. Simona i Hloverki. Od basana i bajki. Budala.

Od svijeta.

Od sebe.

A još je puno pitanja na koja odgovora nemam.



bolegr @ 14:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008
Osvrnem se oko sebe nepoznat u višestrukoj jednadžbi Svemira. Zagledam se u prazninu izvana što se projicira iz nutrine mi, izostavim li ono kamenje što usamljeno ostalo i što torzo opterećuje i signale boli šalje u potencijalno racionalni sferoid. Bez adrese, bez vizije, bez veze...

Obrisan smisla što nema objašnjenja u sušenjima ili čišćenjima čaroliju udišem iz tragova što se gube svakim izlaskom iz nestajućeg prostora iako je nekako stalno tu, ali sve prazniji i prazniji, ehoističan u toj svojoj intimnoj ostajućoj praznini.

Dodiri, klupka, zvonki glasovi, sni, nemaju više uporišta u krevetima, stolu, policama, neopranom posuđu od nedjeljnog ručka. Ostat će zapisani samo po sivim izbočinama koje ću jedino svo vrijeme nositi sa sobom. Tek pod što bosu nogu milovao gledam još jednom u svoj svojoj golotinji. Vjerojatno negdje zapisano kao stopostotni očekivani događaj slijedom svih sinkronih spletova što se uzrokom istog smatraju, četkicu u usta stavljam posljednji put, posljednji put britvom preko lica prijeđem i ugasim svjetlo.

Dan poseban koliko je neponovljiv, ireverzibilan. Još torba - dvije u rukama, zvuk protutnjalog automobila sa Sarajevske ulice, zaborevljeni kišobran i boca vina...

I gotovo.



Odnegdje nekamo upućena čestitka... petak i sve drugo, draga.

bolegr @ 04:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 4, 2008




bolegr @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008



bolegr @ 08:13 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, rujan 2, 2008
(prvo ide brojanje od jedan barem do deset, a u svrhu smirivanja živaca koji ne djeluju pod utjecajem razuma već pršte kao topla voda iz gejzira islandski udaljeni od svega, potom pogled u nebo kao da je gore odgovor, a onda par rečenica)

Seliti, poplaviti, gorjeti, sve su to elementarne nepogode koje čovjeka kadli-tadli sustignu u životiću, a onda mu se obiju o glavu ko tikve iz narodne poslovice.

Iteracija navedenog (o'š neku elementarnu nepogodu, o'š tikvu, štagod) dovodi čovjeka, odnosno ovog mene, do potrebe brojanja čiji kraj višestruko premašuje broj deset.

Dosta rečenica za jedan utorak koji je imao puno boljih imenjaka.






bolegr @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008
... sjediti i sijediti... i čekati da se slegne... da malo prođe... a niš mi ni... mišn imposibl... nula bodova... graundhog dej... nula bodova... kak ono ide ... onaj film... noćna mora uživo.... splet nemogućih događaja u jednoj noći...? nije parker.... nije linč.... nije ćimino... ona glumica... radila sa polanskim... nije natali vud... ona arleta ili tako nekako... da, rozen arket,... je! after hours! ... jebote, da nije iemdebea mogo bih se samo vrtit u krevetu od nesjećanja... da je poplava, elementarna nepogoda... bilo šta... već bi završilo... predugo ovo sve traje... zapisano...

Ili.

U trenu dok intenzivno proživljavam fizičko seljenje tako da mi sve pretumbano i za sebe vremena nemam, ali zato imam za sve drugo i druge i tako da mi to fizičko seljenje izbija na sve pore nalik znoju što pršti sa tijela napetog u aktivnostima koje dugo nije, poput bljskalice (blitz, flash za one koji ne razumiju) me zvekne neki kadar filma odgledanog u prethistorijsko vrijeme prije drugog ledenog doba što se ispriječilo između kinodvorana i mene, a traje evo već toliko koliko i kamenje što ga nosim sa sobom, ali ono što nema veze sa dijagnostikom medicinskog karaktera već više onog čisto mentalnog. After Hours. Splet događaja što biraju vrijeme i mjesto vođeni jednom jedinom točkom u Svemiru, megnetom za nezgode.

Zašto jednostavno kad može komplicirano, a to još potenciram vjerujući ljudima. Stoka! Ja. Vjerovati ljudima. Mentalni sklop predratnog žandara i francuske sobarice. Kreten.

bolegr @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.