crta

Blog - rujan 2009
utorak, rujan 22, 2009
Napišem tekst o nečemu, o bitku koji nadilazi fizičko, ovozemno, i odlazi u sferu duhovnoga, svemirskoobuhvatnoga, i to napišem tako da nešto zasluženo poprimi značenje Nečega.

Pročitam tekst, poizbacam višak rečenica, ostane jedna.

Pročitam je, poizbacam višak riječi, ostane jedna.

Jadno.

A onda i tu jednu rastavim na slogove.

bolegr @ 13:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, rujan 19, 2009
Potenciometri budnosti, živahnosti, zavrte se obrnuto od smjera kretanja kazaljke na satu, utrnu se svjetla, sklope se vjeđe, gasnu skoro i glasnice. Zanijemi, utihne umalo sve.

Kasno je, ili rano i ja opet hodam, što je zapravo jako dobro, i subjekt i predikat. A i šetnja gradom čini dobro. Šetnja inače čini dobro, no gradom oslobođenim silne radnodnevne strke, posebna je. Možeš se prepustiti negledanju zgrada niže od prvog kata i ne zapeti nego za ravno postavljene kamene ploče, fokusirati visove pročelja gdje se štukature još uvijek drže svojih mjesta, gdje ispod ispranih stijena boje smoga kroz koje se tu i tamo čak i uz bljesak umjetnog svjetla nazire kakav firmopisarski uradak generacije ratova svjetskih razmjera, pa čak i starije, one prvih tramvaja i automobila u gradu.

Umjesto pružnocestovnih radnika pogled mi, gore uprt, zapinje za javnu mrežu kablovinja nad glavama, rasvjeta, prijevoz. Svega gore, nikad ne znaš, možda i bi se i vajerles koji naći mogao. Petljaju se po i među zidovima volute s pokojom karijatidom, balustrade napete, tihi pilastri, slijepi zabati, okna velika.

Uspoređujem tako kuće cijele, naslonjenice sa onim susjedama i krovove im njihove. Visoke za vrat iskriviti, niske samo za oko podići, vitke za umalo rukama obuhvatiti, široke, duge kao igrališta. Živo i neživo. Tu i tamo i koja mutantska arhitektonska interpolacija, kao vanzemaljac među sitnosatnim šetačima. I one se nagledale svačega i svakoga.

Traju.

Umišljeno nosom nebo para, rekli bi neki sa strane, a ja hodam i baš me briga jer imam ja svoje i ob- i pro- i bez ičega račune. Kad otplatim stan banci, mislio sam, taman ću moći kupiti mjesto u kakvoj mlađoj kući, u staračkom, a onda dogovoriti nekakvu prigodnu posliježivotnu zamjenu za grobno mjesto. Samo, sve mi se čini kako mi je onaj dio sa domom - suvišan korak. A i to ako... čista premija.

bolegr @ 01:59 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 17, 2009
... jer ionako je već sve rečeno, napisano, narisano...





... konzervirano...






bolegr @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, rujan 11, 2009

Mensa. Oni stariji su ga prozvali tako. A  podbadali ga i vršnjaci i mlađi, i to još od vremena kad je, bježeći u igri žmire, glavom napravio udubinu na površini mat sive oronule nikad do kraja očišćene kante za smeće koja je bila prva u nizu uz bok zgrade, odmah iza ugla, i nakon tog neelastičnog sraza razletio se po ugaženoj stazi kao lutak sa kanafe. Udariti glavom u ogradu, auto, pa čak i šljivu, skoro je normalno, ali kanta za smeće, e to je rezervirano samo za zaostale specijalce kakav je, eto, Mensa bio.

Nije se znao tući - šake bi stisnuo sa palčevima povrh kažiprsta kao kad novčanicu pružaš ili držiš štrik za preskakanje i pokušavao odgurnuti protivnike nespretno skakućući oponašajući Cassiusa Claya. Jednom mu je uspjelo stisnuti šakom najboljeg prijatelja, kako je to druženje bez truni zlobe i zloće sâm nazivao, a samo zato jer je u šaci stiskao autić, žuti Matchboxov Datsun narančaste šasije kojem su se otvarala stražnja vrata. Kad je krošeom potegao prema Ipetu pokušavajući se zapravo istrgnuti iz Tarzinog hvatanja s leđa, Ipe je pao kao prijatelj i ustao jednako takav sa zanemarivom curkom krvi što je popunjavala udubinu koja se proteže od dna nosa do vrha gornje usnice.

Poslije je, stasavši u školarca, uvijek vukao ama baš sve svoje školske knjige u svojoj torbi, bratovoj godinu dana staroj, kesten boje sa ojačanjima našivenim majčinom spretnošću baratanja Bagatovim šivaćim strojem na nožni pogon. Jedno je mačje oko na patentu za zatvaranje komšija postolar, a možda i nešto više od komšije, zamijenio "slijepim" metalnim mehanizmom, a Mensa se ponosno hvalio kako njegova torba namiguje jednim okom i kako mu je to pomoć za razaznavanje desnoga od lijevog i pri tom se smijao glasno, punih pluća dok je grlom zrak u svemir puštao. Kad je šutio, bilo je to jer je u nekom kutu neke neobične knjige prelistavao i fiksirao slike iskolačenih očiju poput fildžana. Igrao je lopte sa starijim školarcima i bio je poput vjetra što se pleo u obližnje krošnje jablanova. Brz i nepredvidljiv. Dovoljno da su ga sa nevjericom gledali kako sam sebi dodaje loptu u for oko protivničkog igrača, ponekad i dvojice. Bio je uteg više za svoju ekipu u odmjeravanju kvalitete na zemljanom terenu igrališta pored društvenog doma.

Školu nakon osmog nije nastavio, nije se moglo. Brat je već krenuo u srednju, a i sestru je trebalo upisati u osnovnu. Zato je mogao pomagati majci u skupljanju zaliha energije svih oblika za nadolazeću zimu, a večerima smio listati bratove udžbenike i sve one knjige što su od oca ostale. Najdraže su mu bile onih dvanaest debelih sa lijepim sjajnim omotom ovijenim preko platnenog uveza boje ilovače sa utisnutim tamnosmeđim slovima. Tehnička enciklopedija. Pisalo na hrptu.

Ojačavši skupljanjem drva po šumi uhvatio se i motike, obližnje je bašte za kakvu sitnu pinku okopavao puštajući misli da odlete skupa sa pticama pobjeglim od strašila i od njega. Letio je sa oblacima prije nego li su mu kišu znali poslati, sa zvijezdama prije nego li bi se upalile poput visoke ulične rasvjete koja je bila znak da je vrijeme poći kući i njemu i djeci što su se naganjala oko zgrada i preko neograđenih livada oko porazbacanih kuća. Osim ono kad je u trafostanici uspio povaditi osigurače pa su mu sva djeca bila zahvalna na produženom danu jer kući se ide "kad se upale svjetla", a mater se morala sramiti kad su joj neki uniformirani službenici zaprijetili kaznom i čak slanjem sina u popravni.

Postao je punoljetan preko noći. Uostalom to se dogodi svakome tko zna datum rođenja. U vojsku su mu, na njegovo zadovoljstvo odlazak odgodili jer stariji je već bio u uniformi, a pravilo kaže da dvojica iz jedne obitelji istovremeno ne mogu. Poslije se ispostavilo da ga neće iz drugih, "zdravstvenih" razloga koji nisu bili tolika smetnja za polaganje vozačkog. Ali je takav "nezdrav", kopajući kanale i jame za neke radnike u plavom, za koju papirnu i koju kovanu iz taloga njihovih svakomjesečnih kuverti, kao zrno po zrno, skupljao za san što će se utjeloviti na rasprodaji gradskog poštanskog preduzeća krajem jednog rujna, a poštanski službenici nikada neće priznati da je najveći dio platio anonimni donator iza čije se uplate dala prepoznati pomalo već ukočena ruka komšije postolara.

Vozio je taj svoj golf s ponosom kakav se dao vidjeti na posadama Apolla i Sputnjika, i kakav je, tako vjeruje, imao onaj Amerikanac dok je vozio u Indianapolisu. Povremeno je za ljude iz naselja taksirao na crno, zapravo uz gledanje neba jedini posao koji mu je ostao jer se morao ostaviti krampa i lopate nakon što je strmopizdivši se sa šupe dok je krpio rupu nastalu slijeganjem labave krovne konstrukcije u laktu ruku slomio.

U dane bez posla, kad bi se povukao u sebe u kut dvorišta zadruge i u rijetkim trenucima čak pio mehku rakiju iako su mu njegovi kotkuće branili, a ni doktori se tome nisu veselili, znao je komadom pruta vući neke crte, crtati brojke, slova, raznolike oblike bi spajao, a onda sve prešao cipelom istanjenog đona od meke kuhane gume nalik kakvom ogromnom balcu uobličenom prema njegovom stopalu broj četrdesetšest. Djeca su ga u te sate nekako u polukrugu obilazila puštajući ga da u miru pohvata konce u glavi ili da se poveže sa sobom, kako je sâm znao reći. Primijetio je da uranjanje u neke dubine koje uspijeva dokučiti ovako šćućuren na gajbi ispod strehe, svaki put ima drugu putanju. Nigdje žive duše, samo mirisi. Jabuka i šljive odrasle pored ulice s one strane ograde, okomite potamnjele daske prikovane na vodoravne gredice pričvršćene na kolce u dvometarskim razmacima. šire svoju aromatsku auru preko ulice. Miris konja. Miris ispušnih plinova starih automobila i njihovih još starijih modela motora sa unutarnjim sagorijevanjem, sa ostatkom, sa ostatkom što pomalo vuče na Kanditove čokolade "Goga" i ili "Dado", pomiješane sa mirisom papirnog omota i celofana koje je mogao osjetiti izolirane, odvojene i neumrljane otopljenim jestivim sadržajem. Počesto su se sprdali s njim i njegovim nepovezanim pričama, smišljali čak i brojalice u kojima je Mensa bio glavna uloga, što im je on opraštao tihim smiješkom i ponekad bez riječi pruženom Bazooka žvakom kada bi ostalo za nju nakon kupovine. Bojali su ga se, a zapravo su se bojali buke koju je govorenjem proizvodio, ali su ga i dječji iskreno voljeli jer mrve zla u njemu nisu osjetili.

Tek, jednog mirnog dana neopterećenog nikakvim zvučnim i svjetlosnim elementima iz grada što bi inače dopirali skroz do periferije, uhvatio je krajičkom oka poziv u odbljesku koji je Sunce preko staklenih stijena nevelike robne kuće, nekadašnje zadruge, slalo upravo njemu. Sjeo je za kožom uvezani volan svojeg žutog Datsuna i krenuo po Ipeta da ga odveze ga sa sobom na dalek i nepoznat put. Oni koji su ga vidjeli sjedati u auto kažu da je zadnje prje ulaska otresao ovozemaljsku prašinu sa đonova cipela i podižući prema gore razlohana vrata otprve ih zatvorio.

Tog je istog dana, iza zavoja koji cestu vodi prema Maloj rijeci, nedaleko od onog kamena, stijene što nalik je profilu indijanskog poglavice nikad otkrivenog imena, a radi kojega je nekada bilo moguće vidjeti djecu kako se trse indijancem biti u igi "kauboja i indijanaca" koji su postali popularniji od "partizana i nijemaca", ostao trag žute boje. Na šljunčanoj podlozi tragova kočenja nije bilo. Samo je u guštiku pet-šest metara niže, žuti golf nosom ljubio osušenim lišćem prekriveno tlo, a ponad volana se izdiglo tijelo glave zalijepljene za šoferšajbu oslikanu paukovom mrežom prošaranom crvenilom zaustavljena života.

Mensa, Mensur, tako se zvao. Imao je, tako kažu oni koji su ga testirali prije vozačkog, IQ preko stočetrdesetdva.

bolegr @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 10, 2009
Ne odveć prometna ulica u ovaj sat. Pod stopalima pravilno neravna površina. Te neravnine, dovoljno su velike da ih se osjeti kroz đonove, a opet dovoljno neznatne za postati smetnjom u kretanju. Razmjeri. Relativnost. Bazaltna kocka poslagana u krljušt, stabilnije je od kvadratnog rastera, bolji otpor sili. Rubnici poput čokoladnih napolitanki, podjednaki, a različiti. Slični. Uglancani, plemenitost površine postignuta mnogom nogom i rjeđim kotačem.

Koračam poslije kiše. Stran. Sebi ništa manje nego mimoilaznicima.

Juan Ramon Jimenez mi se pojavi pod čelom. Nije on, veli. Baš da vidim kako bi to Jesenjinu objasnio. Nikako. Razbio bi ga ovaj dok kažeš cajtnot.

Prsti blago sviti u pest kao da jagodicama tuđ dlan diraju. Oči, zubi. Strano. Strana je i nutrina. Mišićje i okošće, vezivno tkivo,  probavni trakt, srce. Sve. Sve to mozak bilježi uporno govoreć ja nisam ja.

A možda taj mozak zapravo ne prihvaća ono što je oko njega nastajalo transformacijom u vremenu, ono što ja stvarno jest? Ili ne? Jer, ja su sva doživljena i preživljena, čak i ono konačno što preživljeno neće biti, bivanja. Sva sjećanja. Ama baš sva. A toga ima...

Mokri su đonovi, mokre su kapi na licu. Anestezija popušta. A ja? Naizgled koračam.

bolegr @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 8, 2009
... poslovno, a i jezik malo naučit...



bolegr @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.