crta

Blog - rujan 2010
četvrtak, rujan 30, 2010

U lokalnom dućanu stojim sa košarom natrpanom nekom trgovačkom robom nejasnog podrijetla i sastava, predviđenom za proputovanje kroz probavni trakt, a ispred mene sa kovanicom čvrsto stisnutom u malenoj šaci, u drugoj mu neka čokoladna poslastica, dječarac tek glavom iznad blagajničkog pulta i pogledom načinjenim od pitanja koje bi artikulirano izgledalo otprilike "je li ova ponuđena robnonovčana razmjena u okvirima poslovanja na obostrano zadovoljstvo ili je neprihvatljiva drugoj strani?", a teta prodavačica, sitna ženica kratke kose, bademastih očiju i sa lijepom riječju za svakoga, uzima mu iz ruku oba predmeta te razmjene, provlači čitač crtičnog koda preko omota čokoladice i vraća mu je dok kovanu tunu gura u otvorenu ladicu kase i otpravlja ga sa "ajde ovaj put, ali nemoj više sam dolaziti u dućan", mene spuštajući lift-košarodržač u jednom dahu i bez promjene tonaliteta pozdravi: "kad već tolike častim na kraju mjeseca od plaće ovim vrećicama od 11 lipa koje zaboravim kucati mogu i njega s čokoladicom samo da mu ne pređe u naviku jeltako dobardan", a ja se sjetim sebe u sitnim godinama, dućana, prodavačice, čokolade...

Nisam išao u vrtić. Onaj sa tetama, rasporedom igranja, jedenja i spavanja. Moj je vrtić bio puno veći, najveći na svijetu.  I sa najboljim prijateljima na svijetu. Ismet sa broja 4, Nebojša sa broja 10 i ja sa broja 6, bili smo nerazdvojni i po cijele dane smo igrajući se provodili zajedno. Vrtić se taj protezao od travnjaka iza sportske dvorane, pa duž odbojkaškog i malonogometnog igrališta, onda oko i iza zgrada i oko garaža iza Nešine zgrade pa sve do Šumice, partizanskookupatorskog i kaubojskoindijanskog, kako kad, bojišta ljeti i sanjkališta zimi, a koja se nalazila u smjeru Stanice kad upreš rukom. Stanica sa velikim S bio je kolokvijalni naziv za željezničku stanicu jer su ostale stanice imale svoja osobna imena, stanica milicije se zvala jednostavno Milicija, a autobusna se zvala Autobusna, i do koje je tim putem bilo nemoguće doći jer je glavna zapreka bila neprijateljski raspoložena, od željezne rudače hrđom obojana rijeka na čijim su se vrhovima visoko izraslih podvodnih kamenih zamki nerijetko zaplitale trake goveđih crijeva odbačenih iz klaonice smještene prije mosta koji je našu ulicu vodio prema pruzi nešto prije skretničkog čvora i račvanja pruge na ulasku u Stanicu. Ne znam postoji li još ta klaonica, ali sam siguran kako danas, ako radi, ništa ne završava u otpadnim vodama, i to ne radi nekakve ekološke prosvijetljenosti već radi tehnološkog napretka u preradi nečega za baciti u nešto za prodati.

Nešo, Nebojša, u to je predškolsko doba, a i godinama kasnije bio najviši, Ismet, Ipe, najdeblji, a ja i najniži i najmršaviji. I bez nadimka. Bez nadimka sam bio pomalo sakat jer zazivanje imena je u mojem poimanju oslovljavanja bilo u domeni roditelja i odraslih, i tako sve do sredine srednje škole kad sam na razrednoj ekskurziji u Neum koji je pod parolom "upoznaj domovinu da bi je više volio" novoproglašene zabrane odlaska đačkih ekskurzija u inozemstvo bio alternativa odlasku u mitsku Rusiju kako smo važno pridavali nadimak Savezu sovjetskih socijalističkih republika, SSSR-u, bio izabran u razrednom nadglasavanju u kojem su štreberi potukli nas kampanjce i pobornike hvarske struje, kada i gdje sam svojom smjernošću, tolerancijom i nadasve sklonošću miroljubivoj koegzistenciji zaradio nadimak Surovi. Nakon toga su mi te godine nadimci, uglavnom sklepani od prezimena, stizali poput modnih noviteta, za svaku sezonu novi. Danas Ipetu ne mogu naći traga, Nešo je liječnik negdje u Švicarskoj, a ja evo gledam nebo nad Zagrebom. Bili su tu i Zijo sa osmice, Miki sa broja dvanaest, Tarzo niže niz ulicu iz zgrade koja je stajala poprečno i gledala na naše predane uz ulicu, ali oni su nam bili sateliti baš kao i djevojčice, Jasna i Jadranka iz nebodera (osmerokatnica koja je stršala uvis u odnosu na naše duguljaste položene dvokatnice), Mirjana i Irena iz Ipetovog ulaza, Svjetlana... tako sam ja subjektivno gledao naš mali dječji sloj društva.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, ne sjećam se da je i postojala institucija vrtića u to doba prije mog službenog polaska u školu.

Sa pet sam već znao poneko prijepodne provoditi u učionici u funkciji promatrača jer je susjeda učiteljica baš uzela prvake pa me znala odvesti koji dan nek vidim kako je tamo. Meni je tamo, bez lažne skromnosti, bilo bez veze. Djecu koja su bila u razredu nisam znao, a i ono što je teta Olga, meni teta njima drugarica učiteljica, razredu objašnjavala bilo mi je već poznato, a znao sam i više od toga: slova sam znao i čitati i pisati, brojiti isto, zbrajati, oduzimati, znao sam i imena republika i pokrajina sa glavnim gradovima, i imena svih bližih planina, znao sam čak riječnim putem od škole otići skroz do Crnog mora koje mi je bilo jako neprivlačno radi svega onoga što je tamo oticalo i bio sam sretan što takve prljavštine nisu odlazile u More kako smo jednostavno zvali Jadransko more, jedino koje smo vidjeli da stvarno postoji, mi koji smo mora vidjeli.

A ponekad sam znao ići u radnju. Radnja je dućan, obično prehrambenom robom. Neki pristigli iz davnih, težih vremena, radnju zvali i magazinom ili zadrugom, a u ovoj je radnji radila teta Nira, mamina prijateljica i žena tatinog prijatelja kod kojih smo znali odlaziti nedjeljom u posjet. U svoj sam ceker ispleten od crnih i bijelih plastičnih špagica, poput onih kojima su oplitali boce ili kemijske olovke, mogao staviti pola kruha i jedno mlijeko, i nositi u jednoj ruci, a u drugoj stisnutoj čvrsto držati novac kako ga ne bih negdje putem izgubio. Džepovi tu nisu pomagali, ni prednji, oni komplicirani sa podstavom ni stražnji, obično našiven ako ga je bilo. Ponekad su umjesto kruha i mlijeka kroz mrežasti ceker virila flaša piva, jedne u druge presavijene novine, Oslobođenje, Vjesnik, Sportske, ("lako ti je Hrvoje čitat te novine kad imate dovoljno velik stan" znao je podbadati poneki komšija noseći kakve novine manjeg formata), kutija Upitnika. Upitnik je bio LD, cigareta sa bijelim filterom koja je meni bila toliko normalna pojava da su mi sve druge cigarete koje su pušili neki drugi ljudi, sa filterom uvijenim u smećkast papir dok je onaj gorući dio bijel, bile kao dvodijelne, neobične, strane. Bilo je to doba kada se mogla zapaliti država, ali se to naglas izgovaralo samo u užem rugu ljudi i bez djece, osim kada bi čika Smajo izvalio da svako malo zapali Jugoslaviju, a ova se drži i ništa joj, na što bi ispod glasa zagalamila teta MItra, žena mu, "... šuti budalo stara! zar ne vidiš da je Aka tu... negdje će izlanuti pa će bit belaja... znaš kakvi su ljudi, ne vide šale u tome". Osim države, tada se mogao zapaliti i kakav grad ili broj, neka sporedna rijeka čak, a meni je sve to bilo daleko, jer moj je tata ionako jedini od svih koje sam znao i vidio pušio interpunkcijske znakove.

Nerijetko sam sa majkom išao na pijacu pomažući katkad nositi kakvu štaniclu voća ili povrća (štanicle, škarnicle, škartoci, sve ovisi otkud ih nosite jer vrećica ni PVC ni PEHD ni PELD ni za lijeka bilo nije). Znao sam pružiti korak pa stati u red kod tete Nire, jer uvijek je red prijepodne u tada malobrojnim dućanima, uzeti kruh i mlijeko dok mama ne doklipše vukući kući hranu kao da će propast svijeta.  Ljudi bi me, uglavnom su to žene jer muškarci su prijepodne većinom na poslu, prepoznavši i pitajući za zdravlje roditelja i pozdravljajući ih, puštali preko reda „da dijete ne čeka“, a ja bih onda uzevši svoj ceker koji sam uvijek kad sam išao na pijacu nosio, sve platio i stao sa strane čekajući majku da me stigne pa bismo dalje kući zajedno ili bih, sav važan obavljenim zadatkom, prema kući krenuo sam.

Jednom sam, osim kruha i mlijeka, možda je to bio i jogurt, taj mi je detalj malo fermentirao, samoinicijativno proširio šopinglistu i teta Niri rekao da mi da i čokoladu. Kako nisam imao dovoljno dinara, dodao sam kako će to mama riješiti u povratku s pijace pa se zaputio kući razmišljajući o postanku svijeta, o brzini rasta bilja, o razdaljini između molekula u zraku ili o čemu već petogodišnjaci mogu razmišljati vraćajući se iz šopinga koji se tada prozaično zvao kupovina. Majka je u povratku s tržnice svratila u dućan provjeriti jesam li uzeo sve kako je rekla,  pa ako nisam da uzme sama kako me ne bi vraćala i na teta Nirino traženje da plati, mirno podmirila razliku i otišla kući u kojoj je slatkiša uvijek bilo, osim u doba nestašice i onih šećernih tabli koje ni ja nisam mogao provariti, i u kojoj mi je tada prilično čvrstim argumentima objasnila kako proširenje liste nabavke neću raditi na svoju ruku jer će to rezultirati tada društvenopolitički prihvatljivim odgojnim mjerama roditeljske ruke koje su bile efikasne, ali i bolne podjednako za obje strane tog neelastičnog sraza.

Antišoping terapija je uspjela i čokoladu sam od tada još dugo vremena kupovao isključivo za gotovinu i uz roditeljsko dopuštenje, a odgovornost odraslih za postupke djece počet ću shvaćati ozbiljnije tek nakon što će otac jednog neorganiziranog kriminalca u povojima i najvećeg propaliteta u školi, radi svojeg sina i njegovog šopinga van radnog vremena dućana, završiti u zatvoru.

bolegr @ 02:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 20, 2010

Popodne je.

Plav, postariji i prljav autobus na redovnoj liniji 215 tandrkao je pokazujući vještinu vozača da unatoč novorazvučenom asfaltu u Planinskoj i Heinzelovoj putnicima pokaže koliko prašine mogu skrivati pod, bočne stijene i sjedala. Nespretna tetka, a to tetka je sublimat atributa nepoznate građanke kruškolikog obličja uguranog u par brojeva ranije kupljenu tanku vesticu svijetloplave boje koja pokušava balansirati na na nevisokim tankim i očito prilično čvrstim štiklama, kontrolirala je vozne karte putnicima preostalima na putu između dviju posljednjih stanica.

Gledam ulijevo, kroz prozor. Pratim izloge isjeckane stupovima gradske rasvjete i reklamnim panoima sa jumbo plakatima ("Indexi", koncert, "Da sam ja netko...", datum, mjesto). Konture prolaznika u kontralihtu u pokretu su i neprepoznatljive.

Gledam udesno, između prozora i mene još je prolaz i red sjedala. Pratim izloge isjeckane stupovima gradske rasvjete. Reklamnih panoa nema. Samo prolaznici neprepoznatljivi u pokretu. I prolaznice.

Monolitnu buku dizel motora što se prostirala nutrinom autobusa prošlostoljetne generacije zamjenim kakofonijom raskrižja Heinzelove i Martićeve. I Rakovčeve, dodajem sjetivši se objašnjenja kako Tu, na tom križanju počinje jedna druga ulica. Na semaforu crveno. Potom zeleno. Prelazim ulicu pa okrenem za devedeset. Opet crveno. Pa zeleno.

Skriveno iza smećkastih plitica bapskoljetni prikladno razgolićeno, svo blago, utanjeno, od ljeta, oćutim to u taj tren, vidno umorno, pravocrtno prelazi ulicu. Vuče me svojim magnetskim silnicama i svojom gravitacijom na svoju stranu, a ja puštam nek me vodi i tako bih, znam, do kraja Univerzuma mogao.

Nakon dana i dana vremena oblaka i kiša, ukaže mi se - Sunce.

bolegr @ 20:21 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 19, 2010

- What do you get if you multiply six by nine?
- Six by nine. Forty two.
- That's it. That's all there is.
- I always thought something was fundamentally wrong with the universe.*

damarvin

________________________________________________________
* - Za koliko ih znaš, Damire?
   - Tu i tamo, za jedno četrdesetdvije.
   - To je to. To je sve što trebamo.
   - Je, Anto, oduvijek sam mislil da je nekaj krivoga u ovoj našej organizaciji.

bolegr @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, rujan 14, 2010

Susreti treće vrste generacije se nastavljaju.

Moja epopeja sa onim paralelnim mračnim svijetom koji nas oslobađa neželjene uglavnom tamne materije koja nema direktne veze sa modelom svemira po kojem, a izrađenom prema znanstvenim mjerenjima i istraživanjima, iako neki već sad sumnjaju u ispravnost toga jer je sve zasnovano na krivo mjerenoj valnoj duljini (vele neki da je ta upola kraća od ove iz modela), svemir je sastavljen od 22% tamne materije, 74% tamne energije i tek mizernih 4% onoga što nam je poznato (ne zaboraviti kako se vakuum ovdj ene računa) koja kad iskoči iz za to predviđenih tokova ostavlja i tamne tragove, nije gotova.

Prastarica susjeda opet zove. Krene mi o stropu svoje kupaonice. Da joj curi sigurno od mene i da ima ogromne fleke. Malo zastane, vrati se u sadašnjost pa nastavi kako je jako nezadovoljna sporošću sušenja stropa u kupaonici joj. U ovom trenu uspijem uskočiti u kompoziciju njenih razmišljanja koja su me u početku skoro zavrtila jedno tjedan dana unatrag, a ta sporost sušenja njenog stropa bi valjda trebalo ovisiti o toplini koju osobno unosim u međuprostor koji nas dijeli i time pospješujem promjenu agregatnog sranja tragova tamne materije koja se polako, ali za sada nezaustavljivo uvlači u pore svijetlog neba koje nadsvođuje njene svete odaje, a brutalan primjer kako crna rupa guta svjetlost uskoro bi joj se mogao ukazati na stropu, kad fleka dođe do plafonjere. Osim ako u međuvremenu ne uspijem eskivirati Einsteinovu Opću teoriju relativnosti i zaustaviti tu, po međusvjetovima razasutu negativnu energiju koja se taloži na njenoj strani stvarnosti.

Ali, to nije sve.

Jer, čak i kad nisam sudionik tih susreta treće generacije, kad nisam niti puki promatrač, za mene se takvi slučajevi lijepe. A tome mora postojati neki razuman razlog. Jedan njih bi mogla biti statistika za koju je bitno na prvom mjestu znati da je politikina sestra, a koja kaže kako kao društvo starimo. Misli se na društvo u užem smislu, državnom iako se stari i na globalnom planu (korijen svega je u sebičnosti tog istog društva u kojem se humanizam pretvorio u poreznu olakšicu, a djeca u luksuz i višekratni polutrajan modni dodatak, ali to je neka druga tema o kojoj mi se danas ne da). I kako sve više kao društvo starimo, sve je više staraca i starica (minus onih Harmsovih šest) i ne sve ih je teže zaobići. A njima je, za razliku od nas, sve bolje i bolje.

Tako mi neki dan piše D.:

Pazi današnji doživljaj s placa.

U Dioni sam već primijetila neobičan prizor: pogrbljena starica, ali od onih koje dostojanstveno pružaju otpor smrti, u crnini, njegovana, dosta živahna za svoju dob, koja drži sat budilicu od pola metra kvadratna u ruci. Skakuće poput loptice bačene u prazno, i gura se među ljudima, nešto pita, traži...

Sat ogroman, težak barem 1 kg žive vage, u obliku Mickey Mousa. Prastarog. Valjda prvo 3D utjelovljenje Mickey Mousa, s početka prošlog stoljeća. Žuto - crveno-plavo-crne boje. Uši sa strane su mu dva zvona. Koja bude, pretpostavljam. Ne znam koga, ni zašto, ali naizgled bi im trebala biti svrha da bude, umjesto da slušaju.

I hoda tako bakica po trgovini. Učini mi se nekako mila, premda sam ju onako tamnu u crnini, vojnički zakopčanu od glave do pete sa šarenim satom od pola metra odmah svrstala među psihoze   - non compos mentis.

Obavljam dalje po placu i dođem do obližnje trafike po novine. Kad ista bakica prva u redu, ruka podignuta iznad glave, u ruci isti sat. Onaj iz Dione. Između bakice i mene u redu čeka još troje ljudi, dakle to traje već neko vrijeme, zaključim ja. Bakica zapravo traži bateriju za Miki Mousa a s obzirom da ne zna koju da kupi, donijela je u velikoj torbi, velikoga Miki Mousa. Pokazuje trafikantici rupu u koju stane nekoliko desetaka baterija, a trafikantica već naveliko traži po ormarima, sagne se pa izroni, pa tako nekoliko puta...

Pred trafikom se već razvila kolektivna solidarnost s milom bakicom i Mickey Mousom. Ogromni šareni Mickey ide iz ruke u ruku, iz znatiželje, želje, lje... Nude se komentari u Voltima... Konačno se nađe baterijsko rješenje. Jedan od dragih susjeda ubaci baterije u cerebralnu rupu Mickey Mousa, stavi sat na uho - trenutak tišine - "tika, taka, tika, taka". Mission completed. Ljudi već dovikuju Jutarnji, Sportske, večernji, kad.... bakica sprema Mickeya ali iz iste crne vrećeice (u tonu s ostatkom garderobe), vadi daljinski upravljač za televizor (???) veličine cigle. Također jedan od onih izmađu dva svjetska rata, svijetlosivi...Zamotan nekoliko puta u hanzaplast traku. I svojim postupkom anestezira prethodni val kolektivne solidarnosti. Svi prisutni shvate u trenu da ova priča nema kraja. Pita ju trafikantica "a šta ću s ovim"? Kaže bakica "odmotaj, i za taj vrag mi treba baterija, ja dobro ne vidim". Međutim, trafikantica nema jednu ruku. Kako da s onom jednom koju ima odmota 3 puta u hanzaplast zamotani daljinski da bi vidjela koje baterije u njega idu???

Opet se razvije kolektivna solidarnost, ali ovaj puta prema trafikantici. Daljinski ide iz ruke u ruku, hanzaplast se odmotava, sugestije u Voltima pljušte, baterije pristižu iz malog prozorčića na trafici. Na daljinskom nema oznake za + i -, naravno. Industrija se toga sjetila vjerojatno puno kasnije, nakon stotine prijavljenih "kvarova" na daljinskim upravljačima, tako da grupa zapravo ne zna da li će daljinski raditi nakon ponovnog zamotavanja u hanzaplast ili ne. Jer s ovim predmetom nema šale, nema ovdje tika, taka, tika, taka... Glasnogovornik grupe kaže bakici "bako, ako ne bude radio, okrenite baterije na drugu stranu", a baka će "ne znam ti ja to sinko moj, bi li vi došli samnom doma da mi pogledate radi li to". Kolektivni urlik "NEEEEEEEEEE BIIIIIIIIIIIIII" prolomi se tržnicom....

Bakica otvori torbu, iz koje na trenutak proviri nasmiješeno lice Mickey Mousa, ubaci daljinski i ode...

Ta iščašenost ili pročišćenje, kako tko vidi, to je sigurno neka masovna pojava, kad vam kažem. I sve mi se čini kako im je dobro. Dobro na onaj način kako to dobro shvaćaju zlatne ribice dok plivaju treći krug po kuglastom akvariju...

Ali ima samo jedna caka. Treba to i doživjeti pa da bi se onda tako moglo.

bolegr @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 13, 2010

U nedjelju bio na misi. Gužva, žamor, ljudi kao da se nešto dijeli, traže smisao, konačni odgovor, ili konačno pitanje, traže nešto za dušu, za dnevni boravak, biblioteku. Glad za nečim što će nahraniti sujetu, oko, srce. Ovisno o vrsti hrane i putanji probavnog im trakta.

Misa je, kažu učeni crkveni ljudi uzvišena tajna, no učeni necrkveni ljudi je prozaičnije definiraju i napominju kako ona nije korijen riječi smisao. A meni je misa šetnja do Britanca. A ondje kava, novine, starine pa kući. Tamo išao sâm, a kući na ručak doveo panslavensko društvo iz dvadesetog stoljeća. Andžejevski, Peić, Pavličić, Iljf, Petrov. Jedva mjesta za stolom bilo.

Istina, ne bude uvijek tako, nekad se zalomi i kakav antologijski Sirius, nekad Vereš skoro pa pravo sa stražnje stranice Oka, ili nešto novijeg datuma i očito vruća roba za malo novaca, poput Knjige mrtvih filozofa Simona Critchleya.

A nekad sve to zna potrajati...

Neumoljiv je podnevni kolovoški zvizdan. Tuče bez da išta pita. Hlada ni za lijeka, a u Draškovićevoj, gore baš kod ljekarne i prolaza prema Iblerovom, stojim dvojeći o nastavku kući. Odvest se par stanica klimatiziranim tramvajem, kao što sam i maloprije Queneauovom stilskom jedanaesticom od Britanskog do tu, u što je uključeno i čekanje na vrelini nedjeljnog podneva, ili lagano pružiti korak i tih petstotinjak metara prehodati ostavljajući za sobom trag u obliku spljoštenih kapi znoja po vrelom asfaltu koje bi trajale kraće od mrvica kruha Maričinog Ivice. Dok sam o tome sâm pod suncem, tako se čini radi tišine načete tek pokojim automobilskim frktanjem, razmišljao, iz čipkaste sjene nejakog stabla obrati mi se skoro proziran starac. Rođen otprilike u doba Prvog svjetskog rata, napipava stopalima podlogu. Košulja bijela, hlače drap, na crtu, na nogama tenisice sa slovom N. Oči se plave iza bezokvirnih naočala sa krilcima od flexotitana, prepoznajem, takve su mi za nudili u Optocentru prije nekoliko godina. U ruci mu bijela poluprozirna najlonska vrećica (nekada je najlon podrazumijevao potpuno prozirnu umjetnu materiju od koje su izrađeni kupaći kostimi za nudističke plaže, iz tog razloga zvane i najlon-plažama, tako su nam objašnjavali kad smo mi djeca kojim slučajem negdje okom za takve zapeli), s bananama u količina banana da bi mogao pola zoološkoga nahraniti. U drugoj ruci štaka. Drhturi ta ruka na štaci, a drhturi i glas. Moli za pomoć. Htio bi samo do tramvajske stanice. Pogledam u smjeru stanice, ima do tamo jedno trideset metara, pogledam na sat, skoro će dvanaest. Pravo vrijeme za neplaniranu šetnju. Uzmem mu vrećicu s bananama, brat bratu, sedam kila dobre vage, i na noge lagane…

Ima sina, ali ga ne želi opterećivati svojim prohtjevima, nek svoje vrijeme sin čuva za svoju djecu. Zato je jutros i otišao po banane. Na Dolac. Pitam kada. Bilo je rano kad je otišao, govori mi, ali nema veze jer on vremena ima do kraja.

Pitam ga u koji bi tramvaj, a on - da ide u dom.
- Kako se dom zove?
- Drago Šiloghghghg. - odgovara nerazgovijetno.
Na pitanje kako se on zove, dobijem isti odgovor. Izbrojim do koliko mi je trebalo, pomislim kako je život negdje sigurno lijep i krenem razmišljati o... 

Upravo dolazi i prolazi tramvaj zvan četvorka. Staje na vrh stajališta, nedostižno. Putnici izlaze, drugi ulaze. Četvorka odlazi.

- Maksimir - dodaje, a meni lakne jer nema u Maksimiru sto domova, isfiltrirat ćemo to na informacijama pa...
- Njivice - nastavlja sa informacijama na kapaljku.
Taman se nazre rješenje kad se ukaže nova komplikacija. Geografija  mu je kao u mojim snovima... a možda ja to sve sanjam, u sebi ću intonirano negdje između konstatacije i pitanja. Sjetim se Apolla 13 i najvećeg grada u skoro najvećoj američkoj saveznoj državi, ali umjesto da ih zovem (iako su zapravo oni što su se vozikali putanjama majora Toma ove dolje zvali post festum), ja radi moguće eliminacije nesporazuma priupitam:
- Njivice na Krku?

Evo i dvanaestice. Staje na stajalištu, putnici izlaze, drugi ulaze.  Odmah za njom četrnaestica. Staje na stražnjem stajalištu, tu, odmah pored nas. Valjda zato jer nam ne treba. Dvanaestica odlazi, odlazi i četrnaestica. Mi ostajemo.

- Neee. Kod Kraša. - gospon Drago me gleda onim svojim nestvarnim očima u kojima se dalo nazrijeti i zrnce, dobro suza, sumnje u moj zdrav razum ili osnovnu zemljopisnu naobrazbu.
- Mislite Ravnice?
- Ma to, da, Ravnice.

Njivice, Ravnice, valjda u tim godinama detalji izgube na važnosti. Prije ili kasnije, svi ćemo pod kakvu ravnicu, njivicu, ili možda padinu, u komadu direktno ili indirektno, kroz furunu. Glavno da se razumijemo. Nazovem 988 i teti koja tamo radi objasnim kako tražim dom za nemoćna starca koji zna samo da je isti na Ravnicama. Žena mi dade broj doma za starije i nemoćne u Hegedušićevoj.

Dolazi jedanaestica. Staje, jedni izlaze, drugi ulaze, tramvaj odlazi. Mi sve bliže stajalištu. Vrećica sa bananama je otežala na 23 kile i rukohvat mi se trajno urezao u dlan.

Zovem dobiveni broj. Javi se muški glas. Pitam poznaju li kakvog Dragu Šilghmrmlj ili tako nekako. „Kako da ne“, odgovara mi, njihov je. Pitam znaju li gdje je. Nisu ga vidjeli cijelo jutro. Naravno.

Prošlo je tih tramvaja, nije da se hvalim, ali svih brojeva preko nekoliko, a mi i dalje prebrojavamo pravilne oblike na pločniku.

Za prijeći tih nešto preko trideset metara trebalo nam je dvadesetak uz petominutnu pauzu sjedenja na klupi pod nadstrešnicom pleksiglasnog krova preplaćenog tramvajskog stajališta okvira od rostfreia koji već nagriza hrđa i kontradikcija. Konačno uđemo u tramvaj. Dvanaestica.

Ne mogu ga samo tako ostaviti jer bi to vjerojatno značilo prepustiti ga, pomislim sjećajući se svojih tramvajskih ekskurzija radnog naziva „upoznaj grad da bi ga više volio“, samo pod okriljem noći i alkoholom razrijeđene uzavrele krvi, možda cjelodnevnoj vožnji dok tramvaj ne odvezu na spavanje. Nije mi palo na pamet da bi mogao opet nekog pitati za pomoć. Jer sigurno je da bi, samo je pitanje gdje bi stigao izaći, a vjerojatno dalje od posljednje stanice u Dubravi ne bi otišao, a to valjda jer je mene podnevno sunce udarilo i svelo rad onog aktivnog dijela mozga na osnovne funkcije i operacije.

Zakoračivši konačno u tramvaj krenemo prema slobodnom sjedalu. Pretekne nas neka curica od pedeset ali se predomisli kad vidi nas dvojicu od preko stotrideset i nam prepusti stolac. U lijevoj mi ruci ona vrećica već ima 76 kila i ja je konačno spustim. Šaka kao u bronci izlivena ostane u nepromijenjenom položaju.

Sjednemo nekako, što znači da ja stojim, a gospon Drago sjedi, jasno i logično, i razgovaramo između ubrzavanja i usporavanja koja su dovoljno glasna da ovaj ponos hrvatske industrije Finci ne žele u svojem mirnom gradu. Kao da ovaj grad nije miran. Evo na primjer mi imamo Maksimir, pa imamo Mirogoj i Miroševac, imamo i Jankomir… Jankomir, Jankomir… hm… Zagreb ima Jankomir, a Sarajevo Jagomir... kakva koincidencija mira… Pitam ga kako je stigao do Dolca, a Drago se konspirativno smješka prateći moj pogled na kompoziciju brzo promičućih neko duže vrijeme neviđenih zgrada južne strane mirne ulice i odgovara:
- Polako, sinko, polako. Ja više niti kamo žurim nit od čega imam bježati.

Prođe tih par stanica dok izgovoriš propeler i već se treba spremiti za izlaz. Uhodani već lako svladavamo prepreke u obliku tri metra pravocrtnog gibanja i umjetno klimatizirani tramvaj zamijenimo surovom prirodom.

Težinu sunčevih zraka što se kroz magnetosferu, atmosferu i ostale sfere života obrušavaju na površinu grada, koju nisam opisao u Draškovićevoj, treba pojačati za oko 37,25% i dobiva se neslužbeni izvještaj meteoroloških neprilika na zagrebačkim Ravnicama. Sklonimo se pod lažnu sjenu praznog stajališta i sjednemo na vrelu metalnu klupu koja je inteligentno osmišljena za paljenje stražnjica ljeti i hlađenje zimi.
- Nije ti ovo bilo baš usput. – progovori.
- U pravu ste. A kako znate?
- Heh – nasmiješi se, a iza sivoljubičastih usana se ukažu dva reda bjelokosne keramike - jednostavno. Da si ovamo krenuo, ne bi tramvaj čekao tamo gdje sam te ulovio.
Zaustio je dodati još nešto, ali ga prekide pojava mlađahne tete u plavobijeloj odjevnoj kombinaciji zategnutoj po cijelom tijelu, jednostavno rečeno - avion! Pozdravlja gospon Dragu pa mene, a ja je uz odzdravljanje priupitam za kolica?
- Kakva kolica?
Čuj, kakva kolica?! Dječja, pomislim reći, kakva druga?!
- Ona u kojima ćete gospon Dragu voziti do doma. Čovjek jedva hoda. Ili ćete ga nositi? Ja neću. – malo sam već pogubio strpljenje kad su u pitanju bespilotne letjelice, a ova je to očito bila.
- Pa da. Ah, bum se vratila za minuticu. - blazirano se nasmije, napravi nalijevo-krug i otpraši otkud je i došla.
Drago me gleda zacakljenim očima od neke neskrivene radosti pa će kao da nemoćno ramenima sliježe:
- Sve im treba reći. – a ja ne znam misli li na osoblje, na mladu generaciju, ili na ženski rod.

Ta njena minutica je, inače pojam nastao od kaučukovca i obrađen procesom vulkanizacije čime poprima sjajne karakteristike rastezljivosti, potrajala prihvatljivih pet-šest. Dojurila je gurajući pred sobom kolica pa ukrcamo mojeg suputnika, a banane lagano uguram u neki prtljažni prostor. Gospon Drago mi poželi lijep dan i život i doda kako mu je drago što smo se upoznali i obećava kako ćemo sljedeći put svi skupa na neko piće. Potvrdim taj njegov prijedlog, iako smo obojica znali da od svega toga ništa neće biti.

Okrenem natrag istim putem, polagano pješke dok mi u glavi odzvanja glazba koju i pjevušim "... nedjelja popodne, nogometni dan, zaboravio sam sat..."  jer ni ja više niti kamo žurim, nit' od čega imam bježati. Ni nedjeljom, ni bilo koji drugi dan.

bolegr @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 7, 2010

Vozeći se kući u neobičan podnevni sat, a sve jer pozvan sam, susjeda B. me obavijestila o poplavi koje je uzrok u mojem stanu, vrtim film o predviđanjima. To predvidljivo i predviđeno, to je onaj dosadni dio života. Kad sve parametre složiš, izvrtiš simulaciju, tu  onda nema neizvjesnosti, nema čari nepoznatog, sve već isprojicirano, "odrađeno". Dobro je jedino ako je sam događaj ugodan, inače je bolje Dogodi se kakav odmak u ostvarenju, obično posljedica previđanja u predviđanju, ali to je to. Prekognicija. E to je već nešto drugo. Tu nema nikakve garancije, ali ni razočarenja. I to je vrlo jednosatvno: ako se ne dogodi, onda to nije bila prekognicija već umišljaj. I to vrlo vjerojatno loš. Osim ako se radi o promašenom umišljaju lošeg događaja. Tad je to dobro. Ukoliko čovjek nije mazohist.

Dolaskom u ulicu vrtnja filma prestaje. Vraćam se u neizvjesnu stvarnost.

Na katu ispod mene starica je, susjeda C., kojoj se na stropu kupaonice nije ukazao lik Gospe niti lik Isusa. Jer ona ne gleda gore, što ne znači da se ne moli bogu (malo slovo jer se ne odnosi na izričito kršćanskog već na bilo kojeg i bilo čijeg, nešto kao internet i Internet), ali mu sigurno ne šalje fiktivne poglede pune molbe i nade. Ne bi joj se ukazao ni sustav flekobara, krivulja nastalih spajanjem točaka fleka, tragova rođenih iz vode koja je nekom neprilikom beskompromisno, kako to samo voda može, napustila predviđene odvodne lokalne kanalizacijske tokove i krenula u nama neželjenom, a njoj najbržem mogućem smjeru prema mjestu najniže potencijalne energije, da nije bilo tragova na podu i osnova logike naučene u devedesetak godina života da ono što je dolje mora od nekud pasti pa je pogled tog petkovnog prijepodneva zaustavila na stropu iznad zahodske školjke, na stropu sa kojeg su se poput svinjskih sisica ljeskale buduće kapi kratkog trometarskog životnog vijeka. Za izgled tih fleka kojih se starost prema bogatstvu ornamenta dade odrediti, saznat ću tek nakon što u svojoj kupaonici zateknem suh kupaonički pod što implicira da je uzrok negdje dublje. Ispod površine prekrivene podnim keramičkim pločicama.

A u toj dubini, taj uzrok, spoj je nespojivog. Majstor koji mi je, ima tome već vremena, mijenjao WC školjku i pri tome u podu micao otvor odvodne cijevi (da nije bilo ovoga "pri tome" zamijenio bih je sam), kako bi ova bila prislonjena uz zid, što je prilično bolji položaj od sredine kupaonice, a uzrok čega je konstrukcijska interkontinentalna različitost, na postojeću olovnu odvodnu cijev zalijepio je varenjem neke hidroizolacijske trake plastično koljeno. A olovo i plastika nisu u ljubavi niti će to ikada biti.pa čak niti uz posredništvo nekog ,vjerojatno polimerbitumenskog svodnika. Zato i rekao kako nema jamstva za taj uradak. A ja - neutemeljeni optimist.

Vrativši se na mjesto zločina odmah po pozivu u petak, predložio mi je, postupno mi metodički objašnjavajući funkcionalnost i konstrukciju sustava, izmjenu svih tankih i debelih crijeva stana moga kao jedino ispravno i moguće rješenje. Kirurg iz Stubaka. Za njega su Spoor i  Dowser prave male bebe. A meni treba Archibald Tuttle.

Pomislim, kad mogu kod doktora, što ne bih i kod vodoinstalatera. I zatražim drugo mišljenje, iako znamo što mišljenje jest.

Drugi je pak dijagnosticirao, kao i svaki naredni nakon prethodnog, kako je prethodni kirurški zahvat učinjen prilično nespretno jer organizam odbacuje implantat, ali da on svemu može doskočiti posebnom metodom koju ne rabe oni iz Marije Magdalene, ali je djelotvorna.

I tako, sad čekam realizaciju drugog mišljenja zakazanu za današnje poslijepodne. U međuvremenu, dok je mi je širokopojasni odvodni sustav u stand by modu, hotel Sheraton je izgubio slovo H. Bez obzira na vrlovažne goste. Jer, pisati se mora. A i slati.

bolegr @ 04:02 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 6, 2010

Vele kako je san samo fantazija sklopljena od raznih dijelova stvarnih likova, mjesta i radnji, događaja nasumičnih korelacija. A ponekad, ovo ne vele, ali ja znam, java je fantazija sklopljena od dijelova planova, snatrenja, snova, mora i uzročnoposljedičnih korelacija.

U mraku noći velikog kvadratnog balkona prilično je burno. Prvo se uz dalek i tih zuj drijemajućih lokomotiva čuje šaputanje, mazan govor i smijuljenje, a nakon nekog vremena i uzdisanje kojem se u jačanju ritma pridružuje krešendo pljeskanja golih tijelesa jedno o drugo. Ošamuti ovo gledanje pa izbjegavam penjanjem se na tavan. Svijetao dvoetažni tavan nakrcan raznim komadima namještaja, komode, trosjedi, stolovi, vješalice, bale tekstila, kutije nepoznatog sadržaja, svega kao u kakvom dobro opskrbljenom sajamskom hangaru koji se za ovu priliku smjestio na nepostojećoj lokaciji umjesto dućana i gostionice pored željezničkog kolodvora.

Obzirom da moja zgrada nema tavan, već neko vrijeme razmišljam o korisnoj terasi na njenom ravnom krovu, a susjedi nemaju veliki kvadratni balkon, mene probudi zvono sa ulaznih vrata.

Ne paleći svjetlo skupim dovoljno komada odjeće, pripašem ih po sebi i krenem prema vratima iza kojih razaznajem boju glasa i poziv "sused, ja sam, suseda B." Otvorim vrata, a bujica krene: "od sinoć se čuje jako šištanje iz vaše kupaonice" pa onda "to vama voda negdje curi" slijedi nešto meni nerazumljivih riječi jer sam još negdje između onog tavana i terase, a ova se ne gasi: "mene je jutros probudila i ja se bojim da vam se nije kaj dogodilo pa vam zato odmah zvonim". Da se meni nije kaj dogodilo.

Kimajući glavom u znak razumiejvanja tog rafala informacija, već proklinjem dan kada sam odlučio onu kanadsku ekskrementacijsku crvotočinu sa akvarijem kao predvorjem na putu ka mračnom paralelnom svijetu neželjenih tragova postojanja zamijeniti europskom, dostojanstvenijom verzijom, okrenem prema kupaonici, stisnem rasvjetni prekidač, a kupaonicu okupa svjetlost. I suha tišina. Ili bolje reći tiha suhoća. Kako god, nigdje ni traga rasprostiranja valova fluida, zvukova. Ni dz od svega. Pozovem susjedu na uvid, a ova sva u čudu dodaje "vidim sused, ali ja sam čula kak vam voda curi u kupaoni". Iz haustora kao iz drugog svijeta dopire nešto mlađi ženski glas: "teta, teta!". Prozivana se teta, a istovremeno i moja susjeda, javlja, izlazi van. "Teta, kaj smetaš gospona, nije ti to voda, to je radio ostal upaljen na nekoj stanici kaj nema više programa..."

Dobro je, pomislim. Kako mi je odjutros u glavi, dobro je. Uspoređujem to sa prethodnim slučajem kada je ključeve od stana posijala negdje na tržnici i kad sam se preskačući balkonsku ogradu uvlačio kroz prozor u sobu tražeći rezervne ključeve "tamo, u srednoj ladici desnog nahtkasla druge sobe" i zaključim kako sam jutros stvarno dobro prošao, a moja mi se susjeda obrati sa osmijehom preko cijelog lica "je, vi'te sused, lažna uzbuna, he-he."

Zatvorim vrata za njom, zatvorim kapke, sve u pokušaju vraćanja u prvobitni ranojutarnji stadij sretnika kojeg je san našao pred zoru uz udaljeni zvuk lokomotiva sa kolodvora koji to zapravo nije već je samo osobna projekcija i transformacija zvuka koji stvara orkestar propelera na vanjskim jedinicama sustava klimatizacije sa krova zgrade preko puta, i zasoim. Ili se probudim, ne sjećam se više. Bilo je to u kolovozu.

A sad je mjesec rujan.

Podne se skupljalo u grupice pred liftovima i automobilima. Model kolektivnih odlazaka na gablec u cilju provođenja korporativnih internih konzultacija u jestivijem obliku. Zvoni mi mobitel. Na zaslonu - susjeda B: "Bok, sused, kaj ste na poslu?" i ne čekajući odgovor nastavlja nekim mirnim tonom glasa: "Imate poplavu. Tu mi je suseda C. Ona nema Vaš broj pa ja zovem. Veli da joj curi sa stropa u kupaoni iznad WC školjke. Dođite brzo!"

Pokušam se probuditi, ne ide. Ovaj put ne ide. Jer nisam ni spavao.

Al' zato brojeve kakve ni da bi, to ne sanjam.

bolegr @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 2, 2010

Nešto me probode u predjelu jednog organa i sjetim se kako me je liječnica, ima već nekoliko tjedana, poslala na neke pretrage, a ja koji kod sebe prepoznam simptome u svakoj dijagnozi ili anamnezi na koju naletim u literaturi, na filmu, u medijima, u javnom prijevozu, zaboravio otići. Ali to "zaboravio" treba uzeti s rezervom. Obzirom da me pamćenje sasvim solidno služi kad su druge stvari u pitanju, ovo će prije biti neko metenje pod tepih, bijeg od suočenja sa stvarnošću. Bolest je sigurno, samo je pitanje je li neka zanemariva fizička anomalija, blaži oblik umišljaja ili nešto negdje duboko pohranjeno što će me pratiti do kraja života. Má, doktori i ja se, iako se nismo jedni drugih nikada bojali. A nismo se nikad ni dobro razumijevali.

Već kao mali, onako tanahan i sitan kakav sam bio, bio sam poprilično boležljiv. "Slabokrvan  je“, znao sam čuti iz usta doktora dok je o meni ispod glasa, da ne bih valjda čuo tu tešku sudbu, pa bi dodao "fali mu željeza“. U meni je, već tada sam pokušavao razumjeti što ljudi govore i naći smisao izgovorenog, ta rečenica stvarala tešku dvojbu. Ako mi fali željeza, zašto sam, nagazivši jednom na neki željezni ekser morao hitno u bolnicu primiti tetanus, onu nezgodnu injekciju, kao da nije bilo dovoljno što me sâm ubod bolio? Već tada mi se medicina činila prilično nedorečenom, a taj ću svoj zaključak o toj nedorečenosti potvrditi kasnije nekoliko puta na svojoj koži. Skoro nije bilo bolesti koja me je zaobišla. Zaušnjaci, šarlah, ospice, vodene kozice, zvane i male boginje, valjda od milja, mislio sam. I još sam mislio, kako to da se sve te male boginje vide, a onaj jedan nikako, a i to što se vide, sasvim je drugačije od onoga što sam mogao spojiti: konj i krava je jasno, pas i mačka isto, ali fleke na koži sa onom slikom na prugastoj žutobijeloj limenci - nikako (moj je bog bio pomalo feminizirani crnoputi lik sa petolitrene prugaste kutije, ambalaže Julius Meinl kave, koja je stajala visoko gore na kuhinjskom ormaru).

Male su boginje prošle, a veliki se nije ukazao. Ostao samo znak na sred čela nalik ožiljku od metka iz zračnice, samo sad precrtan jednom čeonom vremenskom krivuljom i prilično nezamjetan.

Povišen kombi sa crvenim crtama i plusevima po bokovima i rotacijskim svjetlom na vrh glave krivuda u punoj brzini, osjetom to onako kao kad se u ležećem položaju niz brijeg u Šumici sanjkama spuštam u smiraj dana kad vidljivost počinje gubiti svoje pozitivno značenje, ostavljajući za sobom trag u valovima sirene u zavijanju. U kombiju ležim ja. Tu su još mama i tata i neki ljudi u bijelom.
"Stočeteresjean!" kroz magnovenje mi do ušiju dopre neki nepoznat glas.
"Tlak?!" začujem drugi nepoznat glas.
"Ma kaki!" opet onaj prvi "Brzina!"
Tu noć sam mogao kihnuti, "da ste samo koji sat kasnije došli", tako su par dana poslije doktori rekli mojim roditeljima, "otekline bi stigle do grla, a onda - khhhk" (ova je onomatopeja krkljanja bila popraćena milovanja prednjeg dijela vrata bočnom stranom šake od korijena palca do vrha kažiprsta, za one koji ne razumiju - simulacija rezanja nožem, a ja sam tada shvatio kako taj doktor nema pojma jer me nisu doveli radi prehlade već radi nekih otoka, iako mi je i to bio nejasan pojam jer se otoci nalaze u rijekama i morima i jezerima, ali nisam se previše time zamarao. Imao sam važnijeg posla. U pokušaju kamuflaže svojeg borbenog položaja na bolničkom krevetu i pokušajima obrane od napada starijih pacijenata, a starost se ovdje nije mjerila po godini rođenja već po stažu na odjelu. A osim tog posla, imao sam i osam godina.

Dijagnoza je bila alergija, tada prilično rijetko viđena pojava koja se događala valjda samo onima koje je trebalo dodatno testirati na život, a posljedica trinaestodnevnog ležanja u rodnoj mi bolnici bila je moj definitivni rastanak od jedne i trajna ljubav prema drugoj jestvini. Prva je bila jagoda i njene prerađevina svih agregatnih stanja, a druga sumnjiva materija bila je pečenica, sušeni juneći kare.

Rano je poslijepodne i kasno proljeće, neki bi dodali da je to bilo Ono Proljeće što meni nije ništa značilo osim da se sjećam kako su roditelji govorili da je dobro da nismo prihvatili poziv teta i strica da ih posjetimo u nekim dalekim zemljama jer sigurno ne bismo naučili govoriti i pisati hrvatski ni ja ni moja tada još neko vrijeme nerođena sestra, a ja sam nakon odlazaka kod nekoliko različitih doktora kamo nas je slao onaj naš iz našeg domu zdravlja i do kojih se trebalo ići autobusom, i dalje pod lijevom pazuhom imao potkožnu kvrgu veličine oraha što je za proporcije moje malenkosti bila otprilike jedna biljarska kugla u gabaritima odraslog čovjeka. Nakon svih tih natezanja ruke uvis, prepipavanja, osluškivanja i snimanja, rezultat je bio - nikakav. Ti su doktori zamišljeno krivili usta, kolutali očima i pogledavali u svoje sestre, koje su unatoč sklonosti struci zbog valjda genetski određene nasljedivosti i rodbinskoj povezanosti rijetko kada bile slične tim svojim doktorima, ali zato skoro uvijek ljubazne i prema njima i prema meni, nešto črčkali na malene papire, gurali to majci ili ocu u šake i vraćali nas kao neuspješne primjerke bolesnika, našem doktoru. Ja sam za mirnoću i hladnokrvnost na tim pregledima, kakvu su pokazivao možda još samo Hondo, Tex Willer i drug Tito, za nagradu dobivao izlet u zoološki vrt uz obavezan "prugasti“ sladoled iz aparata, miješani, i dvojni c, ali obrnutim redoslijedom i odvojeno dovoljno velikim vremenskim razdobljem kako ne bih dobio rijetku bolest, što bi u na "kućnom" jeziku značilo  - proljev. Kako je onaj orah i dalje tvrdoglavo stajao i meni smetao, a roditelje brinuo, odlučili su se ipak poslušati sugestiju susjede tete Mitre, žene zlatnih ruku koje su radile najbolje bureke, sirnice, zeljanice, maslenice i krumpiruše u ulici, a mislim i šire. Preko ulice, malo niže od žutog ilovog malonogometnog igrališta ograđenog žičanom ogradom i jablanima, na kojem sam još uvijek iza gola na travi naganjao svoju loptu, repliku prave (par godina kasnije tu ću svoju zamijeniti za pravu loptu i biti skupa sa Čarlijem iz susjednog kvarta, uzdanica u bolju nogometnu budućnost), kuća je sa ograđenim dvorištem i šljivikom. A mi smo se djeca te ograde i tog dvorišta i šljivika bojali ko samog vraga. Jer kad bi nam lopta u igri preletjela preko nje, samo su se oni veći i hrabriji usudili preskakati je, brzinom vjetra trčati po loptu i natrag, dok su se nama mlađima srca zaustavljala od straha. Razlog je bio sitan suhonjav i mrk starac kojeg nitko na kugli zemaljskoj nije vidio bez francuske kape na glavi i koji je svojim posjedom uvijek šetao sa vilama u ruci. Odrasli su ga na ulici ili kroz ogradu pozdravljali sa "merhaba Čengija“ i dodavali “hećime“ ili "hajvanhećime“ dok im je ovaj sa "merhaba špic-kolega“ odpozdravljao. E njemu su me jednog dana odveli.

Posjedne me Čengija preda se na štokrlu, svoju lijevu, tijelu nesrazmjerno veliku šaku stavi na moj desno rame, a desnom me poduhvati za lijevu stranu torza i divovski palac stavi na onu moju kvrgu. Kružio je palcem po njoj kao da joj ispituje tu kvrgu, odmjerava je. Od sveg toga nisam se usrao od straha, ali nisam bio ni daleko od tog stanja. Naglo stisne orah,  meni se zatamni i ugledam zvijezde , a u ušima mi zazuje neke pčele sitnog boda i onda odjednom, nakon nemam pojma koliko vemena, sve prestane. Okrene se ocu i majci koje je cijelo vrijeme kahvom i slatkim od lubenica,  porciju kojeg ću ja dobiti za ponijeti kući, nutkala i zapričavala Čenginica (pitao ja svoje, pitao preživjele susjede, po svijetu razasute tražio one koji bi možda znali, ali ništa, nitko se više ne sjeća njenog imena već u skladu sa adetom, da joj muža u nje imena nije bilo znati, ni njenoga kao da nigdje ne bi bilo) kako ne bi obraćali pažnju na eventualne torture koje će pretrpjeti njihov tadašnji jedinac i suhim mekim glasom reče: "otiće za dva dana“. Tako je i bilo.

I bit će da je ključna riječ u svemu tome vjerojatno bila ona "hajvan“, a onaj pojam "špic-kolege“ mi i nakon kopanja po arhivama očevih sjećanja do dana današnjih ostao nerazjašnjen.

U toj svojoj bujici od mašte neke sam od tih boleština tako intenzivno proživljavao da mi se činilo kao da sam ih, unatoč medicinskim dokazima i praksi, i više puta odbolovao. Naravno tu se gripe i prehlade i želučane tegobe koje su uglavnom nastajale ljeti za vrijeme ferija kod bake i dede, a kao posljedica prežderavanja nedozrelim voćem i koje su bile, kako koja, otklanjane oblozima od komovice, octa ili vruće soli, uopće ne računaju. Svaka od njih, kao i svaki drugi događaj, ostavila određeni zapis na meni. Neke na površini, vidljive kao ožiljke na koži što se možda mogu nekako i skriti, a neke skrivene duboko duboko da se nit ne vide. Ali postoje.

Možda bi ipak trebalo otići na taj pregled.

bolegr @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
©
Creative Commons License
Based on a work at www.bolegr.bloger.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.bolegr.bloger.hr
crta


crtice i tockice
Index.hr
Nema zapisa.